U energoterapeutskoj praksi postoji skoro neograničeni broj tehnika i metoda, bilo da se radi o području samopomoći, ili o onome u kojemu glavnu ulogu igraju osobe s odvojenom terapeutskom funkcijom.

Unutar takvih postupaka i aktivnosti nebrojeno je elementa koji mogu utjecati na viši ili niži stupanj njihove efikasnosti; a još i više na osobno zadovoljstvo njihovih korisnika i praktikanata.

Često se puta oni iskazuju čvrsto isprepleteni s njima naizgled suprotstavljenim doktrinama, odnosno područjima potpuno inkompatibilnih izvorišta. Primjerice, da se obilato koriste znanja iz starih Veda, s jedne, ili subatomske fizike s druge strane. Na sreću mnogih koji vjeruju da se praktična primjena znanja ne može, niti smije, ograničavati nikakvim doktrinarnim ili religijskim pristupima, za uzvrat u pravilu i skoro bez ikakvog izuzetka, bivaju nagrađeni često puta neočekivanim efektima.

Jedan od upravo takvih pristupa - kojega i sam koristim u svakodnevnoj terapeutskoj praksi - metoda je usmjerena na samopomoć oboljelih od malignih bolesti.

Kroz desetak godina njene praktične primjene, već po samoj logici stvari ova je metoda pretrpjela nekoliko modifikacija, ali nikada u tolikoj mjeri da bi se narušile njene početne osnove. One su do dan danas ostale neupitnim temeljima na kojima ova metoda egzistira, raste i razvija se već u ovisnosti od osobnih afiniteta korisnika i njihovih osjećaja za neophodno i prihvatljivo u danoj situaciji. To je, u biti, i njena najveća prednost.

Sačuvati osnovne silnice djelovanja, kao nedodirljivu osnovu cjelokupne aktivnosti, a opet, nju kao cjelinu maksimalno prilagoditi vlastitim osjećajima za neophodno i samo sebi prihvatljivo, mogućnost je koja je i dovela do njenog toliko dugog korištenja.

Slijedeći spomenutu najavu, sama po sebi, ova je metoda strukturirana od osnovnih elemenata tzv. „joginskog disanja“, kao optimalnog i relativno lagodnog postupka „isključenja s dnevne frekvencijske razine funkcioniranja“ i dosezanja višeg napona osobnog polja svijesti.

Kao njen neodvojivi parnjak, u nju je ugrađeno znanje o različitostima fizikalnih frekvencijskih obrazaca u tom istom polju i opće poznate zakonitosti „utjecaja višeg na niže“.

Na taj način i laicima (a njih je najveći broj među potrebitima) koji nisu posebno educirani o jednom ili drugom području, biva omogućeno nesmetano i relativno jednostavno korištenje ove metode.

Razumijevajući da je - primjerice - glas (tj. zvuk) s jedne strane, najviši frekvencijski obrazac zone materijalnog, a s druge, on je i grublji frekvencijski oblik vlastitih misli, praktikantu na mah postaje jasna i njihova međusobna frekvencijska razlika.

Postaje mu jasno da se sa svojim vlastitim misaonim proizvodima može mnogo snažnije utjecati na vlastito stanje poremećene ravnoteže u osobnom polju, negoli je to moguće činiti glasnim zazivanjem pomoći s neke od infinitivnih ili duhovnih razina osobnog vjerovanja.

Slijedom tako uspostavljene skale od nižeg prema višim frekvencijskim obrascima, preostaje samo ustvrditi kako je na mnogo višoj frekvencijskoj stepenici postavljen Osjećaj (kojega kao senzaciju ne treba miješati s emocijama), a iza njega Slika.

I to ne ona uobičajeno predstavljena i viđena. U konkretnom slučaju radi se o tzv. „unutarnjoj slici“. Primjerice, da osoba biva u stanju sama za sebe i na vlastitom ekranu svijesti projicirati - recimo - bol u unutrašnjosti svojega tijela. Nešto poput kompjutorskih mrežastih animacija na krajevima ili počecima pojedinih softverskih programa. Ili, naizgled potpuno drukčiju, sliku neke od svojih dubokih emocija. Bez obzira, da li je neka od njih obojana pozitivno ili negativno aspektiranim nijansama.

Ukoliko je, sa svoje strane, svaka od takvih „slika“, odnosno njen manifestacijski oblik u svijesti, impregnirana i s emocijama (što je zahtjevan svakodnevni trening), tada je njen „intonacijskih efekt“ najveće jamstvo željenog konačnog cilja, a ona sama postavljena na vrhu spomenute frekvencijske ljestvice.

I to je to!

Ostaje, na kraju, tek pitanje: zašto tek sada o njoj govorim?

Razloga je više, no svi se oni mogu podvesti pod dva osnovna.

Prvi, da je dugogodišnja praksa uspjela potvrditi visok stupanj njene efikasnosti i da je zbog toga postala zrelom za objavljivanje, a drugi je, nedvojbeno, drastičan porast ove vrste oboljenja u našoj zemlji. Posebno u njenom dijelu u kojem živim.

I treći - ipak - jedna od primordijalnih želja pomoći drugome, makar i ona kao takva (kao u mom slučaju) bila aktivirana jednostavnim upitom jednog od mojih mnogobrojnih prijatelja.

Zaključak je, stoga, više nego jednostavan; ako postoji i jedan jedini postotak više mogućnosti da ona može pomoći pojedincima zalutalim u vlastite energetsko-emotivne stupice strukturirane od straha i panike, više je nego dovoljan razlog za njeno objavljivanje.

Stoga u tekstu koji slijedi - posebno zbog njenog obima -  dajem je u njenom koncentriranom obliku, unaprijed računajući na potrebu eventualnih dodatnih objašnjenja, bez obzira hoće li ona biti zatražena usmeno ili u pismenom obliku. 

 

I KORAK:   PRIPREMA

Odvojiti se od dnevnih rutina i gužvi u mirniji dio stana. Isključiti telefone i mobitele,i ostala sredstva mogućih zvukovnih ometanja. Sjeti udobno na kauč ili fotelju. Lagano sklopiti oči. Prebaciti pažnju (pozornost je nešto mnogo uže) na sebe. Postati svjesni vlastitog tijela, njegove mase, osjećaja otpora na sjedištu ili naslonu. Ponovo osjeti vlastito tijelo kao cjelinu. U svijesti se aktivira i počne prevladavati osjećaj „Ja Jesam“. Nakon toga, osvijestiti osjećaj ugodne opuštenosti cijeloga tijela.

 

II KORAK:   JOGINSKO DISANJE

1)                      Sjedeći udobno i opušteno, zatvorenih očiju i ničim prekidane usmjerene pažnje, pratiti vlastito disanje. Ne miješati se u njegov prirodni uobičajeni ritam. Osvijestiti osjećaj mirnog - glatkog -  uravnoteženog disanja.

2)                      S punom svjesnošću udahnuti i izdahnuti što je dublje moguće. Ali ne prebrzo.

3)                      Naredni udah ponovo je prirodan i opušten, ali je „SKRAĆEN“. To znači da se udahne kratko, djelomično i usporeno; tako da se ispuni (to se i vizualizira) samo dio trbušne šupljine, do razine pupka. Trbuh se pritom lagano napuhne.

4)                      S istim „kratkim“ udahom, nakon djelića sekunde zadrške i njene mentalne registracije,nastavlja se s udahom. Sada se osvješćuje nastavak punjenja do razine ispod grudnoga koša. Osjeća se njegovo punjenje i širenje.

5)                      Potom se na isti prethodni način nastavlja treći dio udaha do razine nosa. Prisutan je osjećaj potpune ispunjenosti i napetosti grudnoga koša i grla.

6)                      Prestaje se sa svjesnim praćenjem udaha i pušta da se dah sam i automatski izdahne. Taj period automatskog neosviještenog izdaha koristi se u cilju prebacivanja pažnje na ponovni početak udisaja u donjem dijelu trbuha. Započinje se s novim osviještenim trostupanjskim udahom.

7)                      Ovakvo trostupanjsko (tri stepenice) disanje održava se sve do trenutka u kojemu se subjektivno ne osvijesti osjećaj ravnomjernosti, glatkoće i nenapornosti disanja. To jest, na način spomenut u prvoj točki.

8)                      Postignućem prethodnog, prelazi se na praćenje KONTINUIRANOG udisaja, na način da se zamišlja (vizualizira), prati i osjeća kako se u svom potpuno prirodnom ritmu mlaz zraka penje od abdominalne razine do nosa, u neprekinutoj vertikali. Slično kao kada se zamišlja uspon živinog ili alkoholnog stupca u standardnim termometrima. To tzv. „kontinuirano disanje“, provodi se također do dosezanja subjektivnog osjećaja ravnomjernog i glatkog osjećaja.

9)                      Nakon uspostavljanja i stabilizacije osjećaja kontinuiranog vertikalnog udisanja, prelazi se NA SAM OSJEĆAJ DISANJA. Ne prati se više kretanje zraka, već se samo osvješćuje OSJEĆAJ UDAHA I IZDAHA. Taj tzv. „osjećaj globalnog udaha“, centar je usmjerenja vlastite svjesnosti. Ponavlja se on sve dok se ništa ne osjeti, osim njega. Dok se svijest i disanje potpuno ne izjednače! Dok kroz vlastitu svijest ne budemo izjednačeni sa svojim procesom disanja!   

10)                  S postizanjem osjećaja globalnog udaha, lagano se svijst premješta (zamišlja) kako se „DIŠE IZ NEKE DRUGE TOČKE TIJELA“. To može biti grudni koš, vrat, tjeme, uho, ruka, koljeno… Bitno je samo zamišljati, kako BAŠ NA TOM MJESTU ulazi dah. Bez dosezanja ove razine (koje je svega par dana nakon započinjanja s vježbanjem) ne može se nastaviti sa narednim koracima. A i inače.

NAPOMENA: Ova tehnika može poslužiti i u cilju svakodnevnih meditativnih vježbi.

nastavlja se....