...Pristup koji inzistira na “podizanju vlastitog vibracijskog obrasca” u pojedinca, s rezultatom njegova “približavanja cjelini”, na taj se način čini jedinom pravom, i što je bitno, uravnoteženom i koherentnom akcijom.

Generalnim je odgovorom on na sva moguća pitanja i sve moguće “energetske disproporcije”.

I zar bi trebalo uopće sumnjati: jedinim stvarnim temeljem na koji će se potom nadograditi vlastite obrambene kule, spram onih koji tu razinu razumijevanja još nisu dosegli; ili onih koji ga, premda poznajući ga, nastavljaju zloupotrebljavati.

Ono što je također bitno za ovu situaciju sadržano je u činjenici da čovjek ima sposobnost samostalnog svjesnog podizanja i smanjivanja vibracija vlastita energetskog polja.

Time on ne samo da može mijenjati sebe, već istovremeno mijenja i sliku vlastite realnosti.

Mijenjajući svoje okruženje, on, koliko god to zvučalo paradoksalno, ostajući isti, postaje drukčiji.

Jednostavnije rečeno, znači to: njegovu čudesnu sposobnost da ostajući tu gdje jest, rastom napona vlastite svijesti istražuje ne samo razine i strukture svoje domicilne dimenzije nego i one čije postojanje još i ne naslućuje.

Za takav mu put pokretanje fizičkog tijela ili njegovo napuštanje, tehnikom „astralne projekcije“, nikada nije ni trebalo.

Razlog proizlazi iz činjenice što promjena „napona“ svijesti – koja i dalje ostaje svjesna sebe same – može uspostaviti interakcijski odnos sa svakom sebi sličnom i kompatibilnom frekvencijom.

Za mene samoga tim prije, jer mi je i Azra, mada naizgled različito, zapravo rekla to isto, nudeći mi ga kao novo, do tada nedosegnuto načelo jedinstvene zakonitosti kreacije.

Čineći to, osim što je negirala vlastito objavljeno neznanje, ona me je istodobno upozoravala da moj um ni u kom slučaju ne može biti jedino polje u kojemu će iznići vlati novih znanja, ni jedino zrcalo kroz koje se odražava okolna slika realnosti.

„Samo dok odista 'znaš'; onda kada znaš s potpune razine osviještenosti što se to događa u tvojim mislima i emocijama, saznat ćeš da to ni u kom slučaju nisi Ti.

Nisi ni svoje misli, ni svoje emocije.

Kada 'znaš' da to nisi Ti, tada 'To' ni ne moraš čuvati i posjedovati. A kada si od 'Toga' odvojen, jer ti jesi nešto posve drugo, tada 'To' ne može vladati tobom, a još manje Te posjedovati“!?

Tu, međutim, nije kraj ove priče.

Njen kraj je u zaključku da se ista kreativna sposobnost može jednako koristiti za gradnju i rušenje, koliko za napad i obranu!

U situaciji u kojoj nema malih istina, ne može biti i malih rješenja.

Ponajviše zato što u suprotnom ne bi važilo univerzalno pravilo o „početku promjene najmanjeg dijela, kao početku promjene cjeline“…