…Tajanstveno područje „njihova“ mentalnog utjecaja na ljudska bića vapilo je u meni za svojim otkrivanjem.

Posebno u dijelu „obrambenih trikova“, kako ih je ona nazvala.

Uz uobičajene prethodne kurtoazne isprike, o njima sam je zamolio da razgovaramo.

Ovoga puta nisam tajio da mi je to značajno za buduću odluku. Znao sam da nije bez razloga baš ona ostala danas sa mnom, ali je ipak iznenađujuće djelovao njen skoro ljubazni odaziv mojemu pozivu.

„Što vas posebno interesira? Tehnike samoobrane ili njihova načela? Međutim, moram vas prije toga upozoriti kako možda ja baš i nisam dovoljno dobar partner za razgovor o tim temama. O njima znam dosta, ali uglavnom površnih informacija. Vama će možda trebati netko stručniji“ – pokušala je prije početka ipak izbjeći obvezu.

Ne želeći propustiti priliku, uvjeravao sam ju kako će mi upravo ona biti posve zadovoljavajućim informatorom.

Ako ni zbog čega drugoga, ono zbog mogućnosti da i ja usporedim svoja laička znanja s njenim informacijama.

Ukoliko, eventualno, i dospijem u situaciju uvodne edukacije, o kojoj me je već informirala, tada ću i tražiti konzistentnije odgovore.

Ovog trenutka ionako su me najviše interesirala načelna pitanja vezana uz činjenicu mogućnosti njihova prepoznavanja, a tek poslije bi mogle doći na dnevni red i neke od jednostavnijih obrambenih tehnika u svom konkretnom obliku.

Njeno kimanje potvrđivalo mi je da me je razumjela.

„Ne znam koliko poznajete takozvana 'procesna pravila'? Ona su temelj da bi se uopće razumjelo ovo područje“ – činilo mi se da posljednji put pokušava izbjeći obvezu koja je pred njome stajala.

„Ne puno, no mislim da bismo se ipak uspjeli dovoljno razumjeti, pod uvjetom da ostanemo na razini načela“ – trenutačno sam odgovorio.

Mislio sam pritom na činjenicu svekretanja, kao temeljnog atributa svake od energija.

„Samo unutar njega može se javiti nešto što se najčešće naziva procesom. Nešto što se promatračima sa strane nudi kao osmišljeni sadržaj; sa svojim početkom i krajem.

I funkcijom, također. Funkcijom kao najnižim razlogom ili uzrokom postojanja svakog od procesa.

Procesa koji se potom može dijeliti na niže, manje složene fazne pod-procese ili izravno na procesne korake. Jednako kao što se svaki od koraka može spuštati na razinu osnovnih funkcija. Na to ste mislili?“ – upitao sam je, pomalo povrijeđen u svom egu, jer je zaboravila na dio mog stručnog uzdizanja i školovanja.

Nije bilo dileme da je osjetila promjenu u mom glasu, zbog čega je požurila s isprikom, ponovo se opravdavajući svojim nedovoljnim znanjem i strahom da bi mi zbog toga mogla ponuditi elemente iz kojih bi ja potom izveo pogrešne zaključke.

Kada sam i ja ponovio svoje ranije obrazloženje o zadovoljstvu makar minimalnim suglasjem, postalo je jasno da je i posljednja prepreka otklonjena.

„Da bismo uopće mogli razgovarati o ovom području, bitno je od starta zapamtiti njegove osnovne procesne korake, kako ste to dobro rekli. Ukoliko nismo u stanju osvijestiti ih i uočiti kao, istina, isprepletene, ali posve odvojene funkcionalne faze, teško da ćemo stići do razine njihove praktične primjene.

To su: 'uočavanje' i 'osvješćivanje', na prvom mjestu. Iza njih slijedi faza 'detekcije' ili 'istrage'.

Nakon koje se dospijeva u faze 'utvrđivanja' i 'razumijevanja'.

Tek nakon ta prva tri osnovna koraka, smijemo si dopustiti luksuz da s puno dobre volje i opreznosti napravimo prvi akcijski korak, kao jedini stvarni razlog zbog kojega sve to činimo! 

Često se on zna pokazati i jedinim uvjetom da bismo prošli na ispitu, iza kojega najčešće nema prava na popravni ako na njemu padnemo.

Posljednji, peti korak, podrazumijeva se čak i ukoliko smo potpuno zadovoljni prethodno izvršenom akcijom, odnosno onim što smo s vlastite strane učinili.

To je, nakon nikada prekinutog nadzora nad svakim potezom unutar akcije, 'provjera potencijalnih mogućnosti da to što smo učinili popravimo'.

Koliko god bili zadovoljni učinjenim, uvijek postoji mogućnost da se u njemu nešto dogradi; da se cjelina procesa osigura i što je moguće više stabilizira; da se u nekom novom koraku, s nekim novim ulaznim inputima taj konačni cilj podigne na još višu funkcionalnu razinu.

Pritom je od posebne važnosti nikada ne gubiti iz vida kako bilo koje, kako svako od objašnjenja neke od nama dotad nepoznatih pojava ili manifestacija, uvijek sadrži i neku vrstu vlastitih komunikacijsko-interakcijskih pravila, neophodnih da bi se konačno razumio uspostavljeni odnos. Naš i njegov.

Ako te pravilnosti ili zakonitosti nismo u stanju prethodno uočiti, ponovo ćemo se morati vratiti na sam početak puta.

Jasno je ovo?“ – mirno me je promatrala, a ja se još uvijek nisam mogao oteti dojmu da je namjerno zakomplicirala stvari i da je ponuđeni uvod mogao biti mnogo jednostavniji.

Kako joj nisam htio to dati do znanja, samo sam potvrdno kimnuo i rukom joj dao znak da nastavi.

„Kao što sam rekla, prva tri koraka 'uočavanja', 'utvrđivanja' i 'detekcije' definitivno su najvažnija. Naprosto zato što se oni moraju odvijati na razinama uspostavljenim duboko u nama.

To su razine instinktivnih radnji i nagonskih reakcija.

One su istovremeno i prvi signali i prva 'unutarnja vrata' kroz koja određeni visokofrekventni impuls u obliku podatka stiže do naše dnevne razine svijesti. Poput straha, primjerice.

Daleko najteža stvar u cijeloj priči je: 'biti svjestan prvog kontakta'!

Biti svjestan da nas je nešto dotaklo; osvijestiti da se nešto u nama duboko dolje promijenilo, na način da je postalo različito od onoga što smo do tog trenutka osjećali. Ili smo ga smatrali standardnim, normalnim i uobičajenim.

Zbog suptilnosti i finoće promjene, to je daleko najteže uočljiva stvar.

Biti svjestan tog prvog interaktivnog kontakta, jer on tu, u svakom slučaju, jest, zapravo je neupitni zahtjev za njegovom registracijom i upisom u naše osobno polje.

Tek kada smo to u stanju, ubrzano ćemo naučiti kako svaka unutarnja neuobičajena vibracija; kako svaka nestandardna senzacija ili povišeni ton, koji može ići do razine provokacije ili pogrde, može biti manifestacijom tog prvog 'interdimenzijskog dodira'.

Tek tada i tek potom u igru se može uključiti podsvjesni um, da svojim iskustveno-selektivnim procesorom odluči hoće li naša reakcija biti pozitivna ili će biti negativna… hoćemo li prihvatiti, ili ćemo tu 'unutarnju poruku' odbiti.

Od te faze, stvari više i nisu toliko komplicirane. Sve se svodi na jednostavno prebacivanje svijesti na unutarnji osjećaj da, ili ne. Na pozitivno, ili negativno.

Jedino što nam tada treba jest vrijeme.

To je ono vrijeme neophodno da ponavljanjem dotične vježbe dosegnemo optimalnu razinu povjerenja. U samoga sebe. U vlastiti subjektivni osjećaj, prosudbu i senzaciju.

Ona nas, nikada više nakon toga, neće iznevjeriti. U suprotnom smo zauvijek upecani. U suprotnom smo zauvijek uvjetovani početnim tonom i početnom informacijskom jedinicom cjeline vanjske poruke. Ma odakle i ma od koga ona stizala.

Zato u tu prvu kategoriju i spada 'dijagnostička istraga' koja nam, kroz viši stupanj znanja o zakonitostima, uzrocima i posljedicama danog trenutka, onemogućava krenuti u pogrešnom smjeru.

Misliti da sve što nam se događa ima uzrok negdje izvan nas, ili, još gore, misliti da sve što se dešava nema nikakav uzrok, najveća je greška koju smo bez te istrage u stanju učiniti.“…

 

 

"Čudesno sjeme"

Slavomir Cune Miljević