…Već samo promatranje toga grandioznog prizora u meni je izazivalo blage početne valove hladnoga straha; da bi oni u nekom od narednih trenutaka ustupali svoje mjesto još hladnije režućem osjećaju agresije i ljutnje.

Bilo mi je potpuno jasno da se oni, kao i u svim nepoznatim situacijama koje su uz to i inherentne promatraču, na pozornici zbivanja pojavljuju kao odjek dva generalna nagona ugrađena u cjelinu postojanja.

Naime, napad i povlačenje uvijek su za vlastitu prethodnicu imali agresiju ili strah!

Da se takvo što uistinu događalo, u godinama koje su uslijedile, pa sve do danas, nebrojeno puta potvrđivale su mi svakodnevne situacije. Sve više i više iracionalnih sukoba i strahova, spuštanih s razine odnosa naroda i do razine djece u vrtićima, potvrđivali su egzistenciju tog visoko gore uspostavljenog utjecaja.

Poput plitke hladne planinske rijeke, u koju je usred ljeta dovoljno zagaziti bosom nogom pa si priuštiti prehladu, tako i ovaj, očigledno ciklički interdimenzionalni tango, nije prestajao s vlastitim utjecajem na osobna polja žitelja mog domicilnog planeta.

Pa ipak, taj i takav odnos, koliko god prizivao analiziranje, nije mi bio od nekog posebnog značenja.

Znao sam i prihvaćao da će svaki val promjene po silini vlastite zakonitosti, bez obzira odakle do naše razine postojanja dospio, morati na njoj izazvati neke od ma koliko nepoznatih ili neočekivanih promjena. Izazvati, trajati, a potom nestati.

To što nam eventualna tumačenja i pokušaji logičkog objašnjavanja nastalih promjena baš i neće biti previše uspješni; to što će mnoge od nas prije nego do stvarnog odgovora odvesti u labirint iz kojega će se činiti da nema izlaza, bit će samo još jednim od dokaza informacijske povezanosti unutar jedinstvene cjeline postojanja.

Kada će se takvo što dogoditi, i s koje će nas udaljenosti pogoditi ta zamišljena valna fronta, na moju veliku žalost, još uvijek nisam mogao zaključiti.

Činilo mi se, međutim, više nego izvjesnim da će sva ona podrhtavanja koja su se inače mogla uočiti u pred-zoni, biti tada više nego dovoljna da na našoj razini s velikom vjerojatnosti izazovu pomalo somnambulne ili fantazmagorične promjene. Posebno zato što u ponuđenoj konačnici baš i neće imati smisleno-logičke veze s osnovnim oblikom ili zadaćom započete pojave.

To da će se sve izraziti samo kroz našu trodimenzijsku percepciju, potvrdit će ionako cjelinu događanja.

U situaciji kada je naša sadašnja dimenzijsko-denzitetna točka jedinom stvarnom referentnom točkom, drugačije neće biti moguće.

Ostat će nam, stoga, samo mogućnost i potreba da se s novostima koje će nas očekivati susretnemo na najviše inteligentan „3N način“.

Ostat će nam da s njime, kao jedinim pravim oruđem, još jednom potvrdimo staru sentenciju o „pobjedniku koji je to i utoliko koliko je uspio uspješno i dovoljno dugo izdržati“!

U tako uspostavljenim promatranjima, morao sam si priznati kako mi je od cjeline promatranog prizora daleko interesantnija činjenica da je on u svom srazu s našim dimenzijskim konglomeratom ipak nudio neku potpuno različitu i mnogo niže postavljenu razinu komunikacijske interakcije.

Uspostavio je, zapravo, potpuno originalno postavljenu pozornicu na kojoj će se dramatski i tragikomedijski istupi nositelja glavnih i sporednih uloga u skoroj budućnosti početi prikazivati.

Podatak da će zbog općeg nepoznavanja sadržaja cjeline dramskog komada u kojemu se glumi većina tih uloga biti dodatno opterećena visokim intenzitetima straha ili agresije – kao elementarnih iskaza dva temeljna spomenuta nagona napada ili povlačenja – u konačnici nije mijenjao ništa u njihovu ranije uspostavljenom statusu.

Bilo mi je logično pretpostavljati da bih upravo u zonama njezina, sada već očigledno povijesnog utjecaja, trebao tražiti željene odgovore na sva otvorena pitanja…

ČUDESNO SJEME

Slavomir Cune Miljević