…Prvo sam shvatio činjenicu postojanja „konglomerata dimenzija“. Ono što sam propustio uočiti i shvatiti prije nekoliko godina, sada se ponovo vratilo tražeći da ga u obliku nespornog poučka prihvatim.

 

Tada sam, usprkos jasnoj slici o prepletanju dimenzijskih kružnica, fasciniran njihovom kaleidoskopskom objavom, propustio uočiti njihovu funkcionalnost. Propustio sam razumjeti kako je baš to njihovo sjecište, odnosno njegova uža zona, ono što mi ljudska bića nazivamo „svojom dimenzijom“.

 

U njoj se naša, toliko puta spominjana „vertikala realnosti“, umjesto logikom očekivane jedne dimenzije, uvijek javlja kao posljedica višedimenzionalne organičke funkcionalnosti svih dimenzija koje su dotični konglomerat tvorile!?

 

Činjenica da ništa unutar Postojanja ne postoji odvojeno, segmentirano i jasno razgraničeno vratila mi se poput bumeranga, snažno uzdrmavši moj mentalni sklop!

 

Kada sam to shvatio, logičan sljedeći korak bila je ponovna potvrda razumijevanja višedimenzionalnosti i organičke povezanosti svega što postoji.

Našeg planeta i nas, njegovih žitelja, posebno.

Ili, još kraće: njega i  svega što postoji na ovoj materijalnoj ravni. Materijalnog univerzuma, posebno.

 

Naime, pridržavajući se generalnog načela da svaka promjena frekvencijskih obrazaca na jednoj razini automatski mijenja njenu realnost – ali i ulogu – svaka više postavljena dimenzija, sukladno zahtjevu odgovarajućeg zakona, izazivat će jednake efekte na onoj niže od nje postavljenoj.

Jednostavnije rečeno: značit će to podatak o već sada postojanju različitosti jednog te istog, na različitim razinama njegove pojavnosti i objave.

 

Čak i u tim početnim trenucima razumijevanja, više kao neka pozadinska slutnja, povremeno su me svojim bljeskovima znale iznenaditi neograničene mogućnosti koje takva situacija nudi. Ponajviše ona, o originalnosti i autohtonosti određene objave na svakoj od razina i njenih uloga na njoj.

 

Naime, biti na jednoj dimenzijskoj ravni jedno, a već na sljedećoj nešto posve drugo; biti na jednoj razini planet, a na drugoj zvijezda, ma koliko djelovalo fantazmagorično i nerealno, činilo se sve više logičnom mogućnošću.

 

Tim prije jer je takav koncept u potpunosti podržavao činjenicu mrežne hologramske svepovezanosti Univerzuma i generalnog važenja njegovih zakonitosti.

 

Već s osnova takva koncepta i jednostavnog podsjećanja na činjeničnost različitosti, odnosno rasta i pada napona svijesti u ovisnosti o razini frekvencijskih visina, na mah mi je postalo bjelodano kako se ova mogućnost jednostavno mora očitovati i u ostalim područjima.

Osobnom polju čovjeka također, i bez ikakva izuzetka.

 

Imajući u vidu staru šamansku poduku o „čovjeku kao višedimenzionalnoj vertikalnoj poveznici kroz cjelinu svijesti“, njena se pojava jednako lako mogla očitovati i kroz promjene njegova statusa ili uloge.

 

Jednostavnije rečeno: one će, čak i ako se radi o istom osobnom polju, moći biti potpuno različite, već ovisno o kojoj je od promatračkih razina riječ. I na različitim razinama pletera jedne te iste dimenzijsko-denzitetne vertikale, uloga „bića-svijesti“ naprosto mora biti izmijenjena.

 

Na jednoj će, možda, igrati ulogu najvišega duhovnog predvodnika, da bi na nekoj drugoj razini to „biće“, na pripadajućoj vremenskoj vertikali ostajalo zapamćeno u ulozi najvećeg možebitnog zločinca!?

 

Koliko god se takva podjela i različitost uloga mogla činiti paradoksalnom i teško prihvatljivom našim sadašnjim trodimenzijskim umovima, njeno i početno stavljanje u promatrački rakurs generalnog zahtjeva Univerzuma za razvojem i učenjem u najmanju ruku opravdat će razlog za njeno postojanje.

 

Sljedeća razina razumijevanja ponuđenog prizora odvela me je još dalje.

 

S mnogo manje napora nego za prethodnu spoznaju, dopušteno mi je uočiti još jedno od do tada neuočenih pravila ugrađenih u njegove procese.

Promatrajući ga, uočio sam naizgled nelogičnu situaciju.

 

Najmanje je promjena bilo u zoni u kojoj se svojom visokom svjetlosnom frekvencijom objavljivala Svijest!?

 

Poznajući načelo o strukturiranju Postojanja od Svijesti i Čiste energije, moj je um, sukladno vlastitoj logici, očekivao upravo suprotno.

 

Smatrao sam da najviše promjena mora biti u zoni gdje je svijest najprisutnija.

„Što više svijesti, to više procesa!“ – mislio sam.

I po tko zna koji put bio daleko od istine.

 

Na sreću, ubrzo sam shvatio da čak ukoliko bi Univerzum kojim slučajem i slijedio takvo moje primitivno pravilo, jedini rezultat bio bi pravi kaos.

 

U situaciji potpunih i ničim omeđenih interakcija – kako je ono impliciralo – drukčiji rezultat i ne bi bio moguć. A on je bio sve prije negoli kaotičan.

 

Sa svoja „tri velika N“ nije prestajao upozoravati na neupitnu prisutnost vlastite inteligencije.

 

Zbog toga mi je već u narednom koraku postala jasna i sva genijalnost koja je na jednu stranu postavila Zemlju s njenim mirnim i teškim frekvencijskim obrascima, a na drugu Čovjeka, kao njeno čudesno visokofrekvencijsko egzaltirano sjeme.

 

Iz tako uspostavljenog odnosa, u kojemu su s jedne strane prisutni interaktivna „hranljiva podloga“, a s druge „kreativističko sjeme života“, što može iznići osim notornosti neograničenih potencijala?

 

Dok je na strani tzv. „mrtve prirode“, svijesti i inteligencije taman toliko da održi uspostavljenu ravnotežu strukturnih elemenata i njihove osnovne funkcije, na drugoj je, za onaj minimalni odsudni korak koji vodi do „kritične mase kreacije“, taman toliko njih istih, više.

 

Dok je u jednoj svijest usporeni čuvar forme makar i u najmanjem kamenu, u drugom je ona aktivni nemirni val koji je taj kamen u stanju promijeniti i oblikovati.

Nakon ovako zaokruženih spoznaja nije mi preostalo ništa drugo već nastaviti s udubljivanjem u ponuđenu scenu tog intermrežnoga kockastog randevua…

"ČUDESNO SJEME"

Slavomir Cune Miljević