…„Ja osjećaj“ mijenjao je svoje treperenje.

Nije imao skoro nikakve sličnosti s iskustvom od prije dva mjeseca. Bio je mnogo mekši, podatniji i ugodniji. I mnogo više osvijetljen.

Jedino što je donekle sličilo prethodnim senzacijama u kojima sam se identificirao s lelujajućim mjehurićem od sapunice, bila je najava njegova skorog rasprsnuća.

A tada se on i dogodio!?

Nimalo drastičan i jedva uočljiv, više je u formi slutnje najavio prijelaz iz osjećaja fizičkog u senzaciju svjetlosnog.

Bio je jednostavno tu.

On je bio tu, a ja sam bio u njemu. Bio sam on. Kao dio i kao cjelina.

Bio sam sitan, i bio sam ničim ograničena senzacija snažnog svjetlosnog okruženja. Poneki put, posebno u početnim trenucima, ne baš ugodnog zagrljaja.

Subjektivni osjećaj malene svjetlosne točkice, okružene probadajućim blještavilom, uz igličasti fokus na sebe samu, ipak se mogao podnositi.

Prvo polako, potom sve brže i brže, nestajao je početni osjećaj pritiska i nelagode, prelazeći u sve više rastuću senzaciju sveobuhvatnosti, lakoće i slobode.

Sve prije toga jednostavno je prestajalo postojati.

Postojala je tek ta malena, ničim ograničena točka svjetla i osjećaja.

Bila je i postojala; i dalje svjesna sebe same. ..

U potpunosti sama sebi dovoljna, ništa joj nije narušavalo uspostavljen osjećaj postignute ravnoteže, bezgraničnosti i finoga treperavog osjećaja samozadovoljstva i sreće.

Čak ni odnekud s dalekih obzorja pristigla gruba vibracija, objavljena u obliku misli, koja je konstatirajući istovremeno pitala: „To je to?“, nije uspijevala narušiti uspostavljen osjećaj ravnoteže i zadovoljstva. Činjenica neprepoznavanja eventualnih formi i oblika, koji su joj trebali poslužiti kao uobičajen orijentir ili sigurnosno sidro, još i manje.

Ostajao je tek subjektivan i jedino realan osjećaj lakog, lepršavog lebdjenja u centru neke svjetlosne sfere.

Svud naokolo lelujali su, više ili manje zgusnuti, svjetlosni plaštevi različitih intenziteta – što im je, na neki način, omogućavalo stvarati različite amorfne oblike, poput poznatih računalnih animacija s početka programa – dodatno nudeći nove osjećaje sigurnosti i posvemašnjeg mira.

Pa ipak, pitao sam se što bi to trebalo biti?

Što bi pojava prizora blještavo žuto-bijelih, fluidno-tekućih i ispreplićućih formi trebala značiti?

Premda sam nedvojbeno znao da su te lelujave forme zapravo odjeci moje vlastite svijesti na primljene vanjske podražaje, činio mi se taj odgovor neophodnim da bih koliko-toliko saznao gdje sam; i u kojoj mjeri još jesam.

Koliko god znao da te forme i nisu od nekog posebnog značenja i da mi, osim uspostavljenog osjećaja mira i sigurnosti, ne nose neku od odsudnih poruka, ipak sam slutio da je jedino bitno to što one u mome polju svijesti predstavljaju, a ne što stvarno jesu.

Jedna od ranijih – premda, od ove, mnogo niže dosegnutih razina – omogućila mi je smatrati ih „neočitovanom realnošću“.

Iz nje je kristalizirana prizma moga uma, sukladno svim prethodnim iskustvenim brušenjima, tek trebala odabrati i „prelomiti“ vlastitu sliku realnosti.

Osjećaj je postao još mirniji i stabilniji kada mu se vratilo sjećanje na vlastito duboko uvjerenje o nepostojanju bilo kakvih autohtonih realnosti izvan svijesti onoga tko je s njima u doticaju.

Pa ipak, ni ono nije uspijevalo dugo me držati na uspostavljenoj površini mirovanja i ugode. Elementarni nagon, izražen kroz želju za dodatnim prepoznavanjem, opet je najavljivao valove.

Srećom, odgovor je, poput mjehurića pristiglog iz dubina, kao i toliko puta prije, došao sam po sebi. Svojim je sadržajem – barem mi se tako činilo – izazivao nove, sve jače valove i lelujanja teških okolnih svjetlosnih zastora.

Cjelina!?

Kao i prije dva mjeseca, opet sam postao svjestan sve povezane funkcionalne organske cjelovitosti; i opet mnogo snažnije izražene.

Spoznaja infinitivnosti bez granica i ponovo vraćen snažan osjećaj „Jednosti“ bljeskali su nekim, samo njima i meni prepoznatljivim tajanstvenim kodom.

Ta čudesna šifra svepripadanja, tako jednostavno prijemčiva bilo kojem od osjećanja u kojima sam se ikada našao, priječila je put svakoj sumnji u njihovu istinitost.

Senzacija neke idealne, a istodobno do granica nevjerojatnosti jednostavne melodije što je nadolazila i povlačila se poput plime i oseke, činila je da svojom ritmičnošću leluja i samo središte onoga što sam u tim trenucima mislio da jesam.

Trajalo je opet trenutak-dva – ili, možda, dulje, mnogo dulje? – smanjivalo svoj intenzitet i snagu akorda, i konačno utrnulo vraćajući se u nijemo početno svjetlosno okruženje.

Osjećaj praznine i lakoće koji je potom uslijedio nije bio neugodan. Baš suprotno. Iako neusporediv s prethodnim doživljajem, bio je jednako vrijedan.

Ponovljena mogućnost da se takvo što uopće može doživjeti činila mi se dovoljnom sama po sebi.

Sve je bilo kao nakon nekog nikada više ponovljenog iznimnog događaja prispjelog iza granica čudesnosti, za koji se znalo da se može dogoditi, premda se više nikada na isti način neće ponoviti.

No to me nije dirnulo.

Činjenica da se takvo što proživjelo bila je posve dovoljnom nagradom za sve što se prije njega događalo. Čin događanja i sposobnost njegova doživljavanja time je zauvijek ostao postojati kao samo meni posve dovoljan dokaz prijeđenih granica, na putu do nekog nedosegnutog cilja.

Bio je poput istine kojoj se konačno spoznalo postojanje.

S nekim čudnim osjećajem podvojenosti između osjećaja cjeline svjetla i iskrice u njenom sastavu, na jednoj, te prijašnjeg, samo malo manje finog osjećaja kapljice u strukturi mora, na drugoj strani, zaokružio sam čuvstvo nikada do tada doživljeno.

Realnije je bilo pripadati cjelini svjetla negoli teškom, usporenom uljastom osjećaju oceana.

Jedino što je bilo nejasno i moglo me na tren zbuniti javljalo se kao neka vrst dileme po kojoj je, slijedeći jednostavnu logiku, ta malena „iskrica ja jesam“ trebala nestati u okružujućem blještavilu cjelovitosti? A to nije činila!

Unatoč očekivanju, doživljena spoznaja cjeline nije ni najmanje promijenila osjećaj subjektivnog postojanja svjetlosne točkice. I dalje je postojala ona; i dalje su postojale druge svjetlosno-kristalne točkice od kojih su nastajali svi ti čudesni zastori. I dalje se prizor mogao približavati i udaljavati.

Tek tada sam i konačno shvatio stvarno značenje maksime o „Svijesti svjesne sebe same“.

Ovoga puta bila je ona ponešto izmijenjena, ali je i dalje s punim pravom mogla zadržati isto značenje.

Svjetlost svjesna sebe same, u svom potpunom izjednačavanju sa sviješću, drukčije se i nije mogla ponašati!?

Biti istovremeno aktivatorom i elementalom, ma kako to paradoksalno zvučalo i bilo van okvira standardne logike, ipak se iskazivalo u punini vlastite istinitosti.

Ako je svijest, kao dio Cjeline, mogla nositi prefiks „samoodnosne autokreativnosti“, nije bilo nijednog valjanog razloga da to isto ne bi mogla i cjelina sama.

Onda kada na razini njezina doživljavanja otpadnu sve dimenzije i svi denziteti, što može ostati osim nje same?

Što može spriječiti dio koji je cjelina da na isti način doživi sebe kao dio, ili kao cjelinu?

Što može ponuditi odgovarajući kriterij za njihovo razlikovanje, osim razine s koje se ona samopromatra?...

 

 

 

'ČUDESNO SJEME'

Slavomir Cune Miljević