…Premda događaji jesu rezultatima i rezultantama određenog procesa; premda kao rezultante jesu „skretnice“ na njihovim križanjima, mudar istraživač budućeg nikada neće upasti u stupicu tumačenja uočenih oblika.

On će ih, svjestan mogućnosti vlastita utjecaja, jednostavno ponuditi kao osnovne obrasce i bez ikakvih dodatnih komentara.

Učinit će to znajući da će svaki od eventualnih komentara, bez obzira da li su mu sadržaj san ili java, isključivo ovisiti o rječniku simbolizama onoga tko komentar daje.

S obzirom na to da u Postojanju sve egzistira kao potencijal i sloboda izbora stvaranja u sada, za neki sutrašnji ili naredni procesni korak i neupućenom laiku na mah bi trebalo postati jasno u koju vrstu „igre“ se upustio.

Upravo će Njegova riječ i Njegovo tumačenje prevagnuti, i tada će se proces kreacije preseliti na njegovu osobnu adresu.

Da se pritom posebno ne naglašava postojanje nove suptilne stupice u koju će svaki od takvih „vremenskih putnika“ – barem kada se o „budućnosti“ radi – upasti već u trenutku u kojemu zaboravi da je vrijeme proizvod njegova vlastitog uma, te da i samo ovisi o naponu njegove osobne svijesti.

Zbog toga je i ono samo vezano uz maločas spomenuto pravilo međusobnog reciprociteta.

Zaboraviti da je to pravilo samo izrazom ograničenih mogućnosti interakcije Uma s Cjelinom, značilo bi zaboraviti i na vrijeme kao samo jedan od njegovih, upravo tim umom stvorenih segmenata.

Zaboraviti da se Postojanje očituje kao „Sve Sada“, značilo bi na vlastitu štetu trošiti dragocjenu energiju za „neko sutra“, koje zasigurno, onako kako je prethodno zamišljeno, naknadno nikada neće biti realizirano.

Kao i uvijek, u igri će biti nepoznanice s kojima se u trenutku zamišljanja  budućeg sadržaja ili slike još uvijek s potpunom sigurnošću ne može računati.

Zbog toga, za mnoge već standardna i prihvaćena tvrdnja „da bi poznavanje budućnosti istu automatski dokinulo“ zbog mogućih promjena s osnova osobnih odluka, u tako uspostavljenim odnosima svijesti, uma i vremena također je na klimavim nogama.

U stanju „Sve Sada“ paradoksom obojena mogućnost „dokidanja“ ne može opstati, jer je već kao takva „ukalkulirana“ i uključena u dio budućeg stanja polja!?

Sam za sebe, već potencijal takve mogućnosti, u biti, „dokinuo bi“ i bilo koju mogućnost promjene budućeg.

To „buduće“, tek činjenicom vlastita nastupa – postajući sadašnjošću – može biti promijenjeno novim početnim inputom svijesti i tadašnjeg uma.

Svaka nova kalkulacija time bi predstavljala „izračun“ nečega što se već dogodilo, kroz interakcijske odnose svih elemenata koji ga sačinjavaju.

S druge strane, za putnike koji su ovakav paradoks bez paradoksa u stanju osvijestiti – pa čak i za laike, koji to nikada neće uspjeti – ovakva situacija ni u kom slučaju ne znači kako se „u sada ne bi smjela ili trebala stvarati slika budućeg“.

Baš naprotiv.

Naprosto zato što, ako je za išta sadašnjost potrebna, onda je to da posluži kao izvor gradbenih elemenata zdanja budućeg…