…Stoji, dakako, činjenica da je bilo i potpuno bezuspješnih pokušaja. Ovoga puta, skoro u pravilu kod mene.

Razlika između moje i njihove mentalne prakse i pristupa, ipak je bila drastična.

 

Za moj nesvikli um bilo je skoro nemoguće jasno vizualizirati složene forme tipa ljudskoga, ili životinjskog tijela. Njihova unutarnjeg sadržaja još i manje. Niti sam to znao niti sam mogao.

 

Pa ipak, zbog vlastite nemogućnosti nisam uopće sumnjao u sposobnosti mojih prijateljica, dok su mi tijekom nevezanih razgovora znale govoriti o mogućnostima primanja ili hvatanja tuđih misli i slika; izlječenja ili zamjene cijelih organa, pa sve do fizičke bilokacije osoba.

 

Istina, govorile su mnogo manje o sebi, a mnogo više o svojim učiteljima, ali meni to nije smetalo.

Stvar je kao i uvijek bila u „principu, nakon čega je sve ostalo postajalo nijansama“.

 

Razumijevao sam, jasno i nedvosmisleno, kako je s njihove strane trebalo samo „otvoriti komunikacijski koridor“ sa stanjem najviše koherencije, odnosno zonom kreacije općeprisutnoga jedinstvenog informacijskog polja, pa da on svojom rezonancijom odjekne na željeni ili očekivani način.

 

To „otvaranje koridora“ praktično nije značilo drugo osim uobičajenoga jednostavnog oblikovanja u sebi baš onog frekvencijskog obrasca polja s kojime se želio uspostaviti kontakt; oblikovanja njegove slike, ili prizivanja njega koji u svijesti pozivatelja ima status načela, pravila ili zakona.

 

Takvo razumijevanje nije mi stvaralo neki poseban problem.

Na sličan sam način i sam svojedobno dao objašnjenje jednom od sufi-mistika, dok sam za vrijeme rata u Bosni, u njezinu „najslanijem“ gradu, obavljao svoju terapeutsku misiju.

 

Na njegov upit izražen s puno uvažavanja, ali i s, još više, provokatorske intonacije u glasu: „Zašto se s Reikijem može činiti zlo?“, za trenutak sam ostao osupnut. Ne toliko s obzirom na njegov promatrački kut koliko zbog okolnosti u kojima je pitanje postavljeno.

 

Naime, moji višemjesečni, skoro u redovnom ritmu, dolasci u taj grad, osim našega prvog međusobnog susreta i prepoznavanja, ipak su rezultirali – činilo mi se – dubokim međusobnim uvažavanjem.

 

To što je cijela priča, zapravo, tekla mnogo složenije i postala mogućom i pogodnom podlogom za štivo mnogo šire od uobičajenih desetak stranica jedne novele, za taj dotični trenutak nije imalo poseban značaj.

 

Okružen mnoštvom ljudi na upriličenoj svečanoj prigodi promocije jedne od mojih knjiga, jednostavno nisam imao vremena ni mogućnosti opširno mu elaborirati svoj odgovor suprotnog stava.

A to sam itekako želio, baš zbog dubokog poštovanja i želje za potpunim izostankom međusobnih nejasnoća.

 

Stoga sam mu doslovce rekao: „Znate, kada budisti zazivaju Buddhu, ili kada mi kršćani zazivamo Isusa, a vi muslimani Muhameda, ja vas uvjeravam kako nitko ne misli na, odnosno ne zaziva, stvarnu povijesnu ličnost.

 

Duboko sam uvjeren da svatko od njih zapravo zaziva najviši mogući princip ili načelo, koji to ime u njemu otjelovljuje ili aktivira. Ljubavi, samilosti ili tolerancije – svejedno je!

 

Vi niste bili na mome prošlogodišnjem uvodnom predavanju, na kojemu sam, između ostalog, govorio i o Reikiju.

Tada sam posebno naglasio kako se taj japanski složeni naziv za istovremeno postojanje očitovane i neočitovane energije i stvarnosti na zapadu najčešće prevodi kao 'Univerzalna životna božanska energija'.

 

 

 

Mada često ima i mnogo jednostavniji pojavni oblik. Zove ga se 'Duhom Svetim'!?

 

Slažem se s vama da se s energijama može činiti i zlo. Ali ne i s njihovim najvišim principom. A njega prizivate onda kada prizivate Reiki. Bez obzira na to što se ja osobno nikada neću složiti s terminom 'prizivanja' nečega što je dio mene.“

 

Njegov je odgovor bio mnogo jednostavniji i jezgrovitiji od mojeg monologa.

 

„Hvala, to sam želio čuti.“

 

Da li i dan-danas – povremeno i često na neočekivane načine – susrećem tog vrhunskog čovjeka zahvaljujući baš tim mojim riječima, ne znam, ali u jedno sam siguran: Tada izgovorene riječi, pristigle bez imalo pripreme i razmišljanja, bile su i ostale kodom koji mi je često služio za dešifriranje i deblokiranje najsloženijih šifri međusobnih vjerskih netrpeljivosti, na koje sam nastavio nailaziti i koje na tako presudan način ne prestaju obilježavati našu svakodnevnu egzistenciju. 

 

Od tada pa nadalje, sve što u prvim trenucima nisam u stanju pojmiti ili razumjeti, u pravilu prvo pokušavam svesti na osnovno načelo ili polaritet.

Od tog „nultog stanja“, ili početnog koraka kroz koji se očituje neka pojava, pa do kasnijeg razumijevanja njenih mnogo viših razina složenosti, rijetko kad mi se dogodi promašaj.

 

Premda takvo što mnogi i dalje nazivaju instinktom, ja i dalje ostajem vjeran toj dragocjenoj spoznaji i poruci…

 

''ČUDESNO SJEME''

Slavomir Cune Miljević

 

nastavlja se...