…Sve je dodatno podržavala i hranila spoznaja da, kamo god čovjek krenuo, uvijek će sa sobom ponijeti i trajno nositi cjelokupno breme vlastita naslijeđa, svih stečenih iskustava i znanja.

Baš oni bit će mu ne samo neophodni usputni reperi pomoću kojih se na nepoznatim razinama neće izgubiti, nego će mu se često pokazati i u svojoj ulozi za takav uspon inače neophodne alpinističke opreme.

Kamo god krenuo, čovjek ne može a da ne nosi cjelinu bremena vlastita naslijeđa i kaosa iz njega prečesto izniklog.

Ono je u njemu strukturirano, ono ga sačinjava jednako kao što ga na čudan i pomalo paradoksalan način podsjeća da sve drugo može upoznavati i „prepoznavati“ samo u mjeri u kojoj to isto posjeduje unutar samoga sebe.

Promjene, uvijek i bez izuzetka, polaze od najmanjega mogućeg dijela, a samo su pretežitosti te koje mogu uspostaviti kakvu-takvu stabilnu formu njihova očitovanja.

Na osnovi te spoznaje – ali i one prethodne o medijima, katalizatorima i sukreatorima realnosti – relativno sam lako razumio i novopridošlu zakonitost o rastu i razvoju dijela kao uvjetu rasta i razvoja cjeline.

Shvatio sam kako u svjetlu njenih odredbi temelj osobnog rasta svakog od nas putnika (time i svakog ljudskog bića), kao pravog unutarnjeg priziva iz srca cjeline, ovisi jedino o rastu i razvoju frekvencijskih obrazaca i oscilacija njegova osobnog polja.

Mogućnost da se na njih utječe vlastitom slobodnom voljom, kroz mnogima poznat „samoodnosni autokreativni mehanizam“, dodatno je olakšavala razumijevanje.

Kroz isprva teturave i usporene, potom sve brže i stabilnije korake, sposobnost dokazivanja te tvrdnje u praksi rasla je iz dana u dan.

Da se takvo što uistinu događa, najvrjednijim dokazom bili smo mi sami.

U danima koji su, ničim ometani, uslijedili, nimalo ne mijenjajući točku i položaj do kojeg smo uspijevali dospjeti, već jednostavnom promjenom frekvencijskih obrazaca opredmećenih u novim slikama i senzacijama uspijevali smo njihovom promjenom promijeniti cjelinu slike oko nas. I doživljaja unutar nas.

Po prvi smo se put susreli s točkom na kojoj su se križale vremenske i materijalne dimenzijske vertikale, u kojima je osjećaj „prostor-vremena“ postajao novim čudesnim čuvstvom usmjerenim k novom potvrđivanju osjećaja „Ja Jesam Sada Sve“.

Baš kao i u prethodnim fokusiranjima, i u njima nam je bilo omogućeno gledanje kroz izvore neuobičajeno jakih svjetlosnih snopova. Iza njih smo opet uspijevali nazirati promjene u tamnoljubičastim plaštevima okružujućeg crnila… ovoga puta u njihovoj pojavnosti najviših i najnižih obrazaca materijalnog postojanja.

No, ovoga puta, bila su ta crnila istovremeno sastavljena i od nekih potpuno novih dimenzija prostora i vremena.

Najjednostavnijim promjenama promatračkog kuta i promjenom brzine kretanja dospijevali smo sve dalje i dublje… 

  

 

nastavlja se...