…I dan-danas se sjećam mnogih od tada ponuđenih rečenica.

„Veoma je važno znati u svakom trenutku gdje se nalaziš! Ne smiješ se tek tako prepuštati senzacijama i osjećajima trenutka. Tvoje sadašnje 'Ja Jesam' mora uvijek biti u stanju osvješćivati situaciju. Lako se zaluta, a teško se pronalazi put nazad“ – često su u meni odjekivale njegove riječi.

„Mnogo je na ovom putu straha i lutanja. Strah je prirodni dodatak svemu. Problem je jedino u tome što mu tvoja svijest ne smije dopustiti da preraste u paniku. U njoj je tebe i uma sve manje. Skoro do potpunog utrnuća. Dimenzije su bezbrojne. Začas se upadne u vrtlog ili procjep između njih iz kojega najčešće nema povratka.“

„Zar to pravilo ne vrijedi samo kada su u pitanju astralna putovanja?“ – upitao sam ga, pokušavajući se sjetiti primjera iz jedine pročitane Castanedine knjige iz istog područja.

„U meditaciji bi trebalo biti drukčije? Mnogo sigurnije i manje rizično?“

„Da, ta pravila uistinu vrijede kada je u pitanju obična meditacija. Ali ja nisam na nju mislio. Govorio sam ti o putovanju svijesti. O njezinu širenju. O rastu napona osobnog polja svijesti. Govorio sam ti o prelasku iz jednog u drugo, našem umu veoma često potpuno nepoznato i nedoživljeno stanje svijesti. Riječ je o onom velikom ali nepoznatom novome“ – uslijedio je njegov odgovor i nastavak objašnjenja.

„Meditacija je, na neki način, tek mašta. Kao proces, kao stanje i kao oblik manifestacije naše osobne svijesti. Ona je, u biti, mnogo više izrazom dubine našeg osobnog polja. Što se više krećeš u meditaciju, to se otkrivaju njegovi sve noviji i sve dublji slojevi. Oni su ti koje često znamo nazivati i maštom. Ona se pojavljuje kao dokaz naših mogućnosti da na osnovi vanjskih podražaja, vlastitom sviješću kreiramo što god u tom polju želimo.“

Ne čekajući moju reakciju ili logično pitanje, što mu je i inače bio običaj kad god bi se upustio u objašnjavanje nekog pojma ili područja, nastavio je ulijevati riječi u moj znatiželjni um.

„Svi kroz nju dosegnuti slojevi, slike ili spoznaje, na taj način postaju i sve više realni. U tolikoj mjeri da ih Um konačno i prihvaća kao vlastitu sliku realnosti. Međutim, ta slika ni u čemu ne odvaja meditanta od njegova prethodnog stanja. Ono ostaje isto. Istina, obogaćeno je novim spoznajama; njima mu je promijenjena i dotadašnja struktura, ali cjelina slike i dalje ostaje neupitna.“

Potom je podigao glas.

„Svi ti slojevi mašte postaju tako sve realniji! Poput najrealnije doživljenoga sna u fazi neposredno prije buđenja. Postaju tako stvarni da se čak i onda kada smo na ovoj strani ne može pomisliti kako je sve doživljeno isječkom samo naše kreacije. Da su i oni, kao mnoge od nenadano nadolazećih misli, tek mašta. No samo to i ništa više! Putovanje kroz proces širenja svijesti ipak je nešto drugo. Čini se manje rizično od astralnog putovanja i odvajanja od fizičkog tijela, ali često nije tako. Zahtijeva mnogo više znanja i mnogo više treninga. Onog u osvješćivanju i širenju dosega svijesti!“

„Što je širi obrazac svijesti i što mu je viša frekvencija, to je i Realnost realnija“ – potvrdio sam.

„Realnost je uistinu ono što smo sami na neki način prizvali. Zapravo, moglo bi se reći: što smo naučili primati“ – dodao sam.

„To može biti stupica, no meni se čini kako je ona istovremeno i jedino moguće rješenje za izlazak iz nje.“

Očigledno još uvijek nisam uspio u potpunosti se uključiti na njegovu valnu duljinu razmišljanja, jer su uslijedila nova upozorenja.

„Nije važno možemo li nešto ili ne možemo! Važno je da u vlastitoj nakani uspijevamo! Važno je da naš voljni moment dođe do punog izražaja. Praktične realizacije još i više.

Vjeruj mi, pravila putovanja za obje strane više su nego rigorozna. I u meditaciji, i u putovanju svijesti“ – odgovorio mi je na nepostavljeno pitanje.

Ako upadneš u stupicu; ako makar na trenutak 'Ti Svijest Ja Jesam' zaboraviš da je sve mašta ili iluzija trenutka u kojemu se nalaziš, onda je već ta činjenica ne samo zaustavila tvoje putovanje ili meditaciju… ona ju je zauvijek promijenila činom da te automatski zna odbaciti prema površini.

Na nju se nikada nećeš vratiti u istu početnu točku s koje si krenuo u zaron.

Proces je poput rijeke čija te matica nosi sve dalje od mjesta na kojem si ušao u vodu.

Ne preostaje ti ništa drugo nego da po tko zna koji put tražiš mjesto odakle ćeš se moći vratiti u polaznu točku svijesti.

nastavlja se...

 

 

 

Slavomir Cune Miljević - ČUDESNO SJEME