Djelujući isključivo prema točki stvaranja novca, radi stvaranja novca – mreže definitivno mijenjaju sve ono što bi trebale biti prirodne motivacije, programi, nagoni i ciljevi.
Ako je nešto strukturirano kao uređaj ili stroj, onda ne može funkcionirati osim na način vlastitog početnog modela.
Može funkcionirati samo na način njegovih načela i zakonitosti, održanih kroz jedino moguće procesne funkcije „zamjene dijelova“ i „česte promjene inputa“, s uvijek istim konačnim ciljem!
Pretežitost modela stroja i njegovog početnog mehanicističkog modela, osim što je unaprijed odredila konačnu formu dijelova sustava, istovremeno je odredila i njegovu konačnu formu kao cjeline.
A današnja pretežita forma niza nacionalnih društvenih sustava, gotovo do njegove globalne zajedničke forme, nije ništa drugo.
I što sada?
Ima li izlaza iz uspostavljenog labirinta?
Nesumnjivo ima.
Koliko god je opisivani poremećaj nastao kao posljedica nepoštivanja Načela vage i njegove procesne uravnotežene neravnoteže kao korijena svakog od kretanja i promjena, toliko baš ono samo može poslužiti kao jedan od mogućih načina za izlazak iz krize.
Zamka na relaciji odnosa i organizacije ionako je bila i ostala ista.
I od nje treba krenuti unazad, ali i drugim smjerom.
Za početak, koliko god se to činilo kontradiktorno, može poslužiti upravo činjenica da je u 20. stoljeću većina sustava postala visoko interaktivna, a time i strukturno mnogo složenija.
Usprkos visokom stupnju interaktivnosti, takvi tromi i inertni sustavi kakvima su postali (iza njih, potom, i mnogi manji), postavili su temelje vlastite nemogućnosti upravljanja sobom kao cjelinom.
Što je i jedini zahtjev koji se nikada ne može zaobići ako se želi zadržati barem dosegnuti stupanj vlastite funkcionalnosti… one globalne i jedinstvene!
Naime, unutar:
– samoodnosne autokreativnosti vlastitih dijelova i podsustava (sjetimo se prvog paradoksa upravljanja, koji to nije);
– situacije kontinuiteta lokalnih specifičnosti, utjecaja okruženja i njihovih zakonitosti;
– multiplikacije modela upravljanja kao prirodnih posljedica nagona za samoodržanjem „nižih“, što se može ponuditi kao jedini mogući odgovor ako to nije zahtjev za promjenom postojeće forme, organizacije i procesa?
Može li se bilo što drugo ponuditi, osim zahtjeva za gotovo trenutačnim početkom promjene postojeće paradigme upravljanja sustavima?
Činjenica da neka od rješenja već sada ponuđenih, koliko god znala upućivati na modele iz današnje prakse, ipak mogu postati zahvalnim sjemenom za nicanje početnih promjena u postojećim formama i procesima, teško da mogu opstati kao dvojba.
Upravo suprotno. Mogu i trebaju!
Možda baš ona, koja nude male serije visoko složenih i visoko traženih proizvoda za potrebe globalnog tržišta, dok za sebe zadržavaju velike serije manje složenih i samo u nacionalnim okvirima traženih specijaliziranih proizvoda i usluga?
Ili, možda, da se na razinama nacionalnih ekonomija (baš kao što čini priroda) kao prioriteti osiguravaju energenti, gorivo i hrana. Dolazeći do njih na spomenuti način i uz nesporno zadržavanje uvjetnog centralističkog upravljanja u vlastitim državnim okvirima; pri čemu je ono uključeno u uravnoteženu neravnotežu s globalističkim sustavom na drugoj strani, možda?
Nešto slično već radi nekoliko zemalja u svijetu, kada postojeći model upravljanja državom koriste kao kriterije u međunarodnim ekonomskim odnosima; kada se ponašaju sukladno zahtjevu da prirodni model reducira efekt nižih sustava!?
Ili, možda, da se pokuša s praksom u kojoj nacionalno izabrani upravitelji društvenog sustava (nadnacionalni, također, ali pod uvjetom da su izabrani a ne samoimenovani) donesu jedinstvenu i jednostavnu odluku o neposrednoj odgovornosti svakog pojedinca za njegove greške i propuste.
Da donoseći nju, u biti, ne čine ništa drugo osim onoga što i sama priroda čini kada traži plaćanje od odgovornih za uspostavljena nestabilna joj zdanja podsustava. U društvenom sustavu, prvenstveno onih bankarsko-financijskih.
Shvaćajući (i prihvaćajući) stvarnu nemogućnost proklamiranog središnjeg zahtjeva za kontinuiranim i istovremeno ujednačenim rastom svakog od sustava kao paradoksa koji to nije (ponajviše zbog objektivnih vanjskih ograničenja u obliku prirodne ravnoteže i ograničenih resursa), bez obzira na činjenicu da su sustavi i organizacije stvarani za realizaciju točno određenih ciljeva, nedvojbeno je moguće upravo njih iskoristiti u smjeru željene promjene.
Koristeći sustave i organizacije kao interaktivne zajednice njenih članova (podsustava, dijelova, uposlenika…) s njihovim subjektivnim potencijalima a unutar njihovog nagona za vlastitim samoodržanjem i samorazvojem – koliko god on ranije bio proglašen inherentnim obrascem unutar viših sustava – moguće je već sada započeti s promjenom dosadašnjih procesnih okvira.
Moguće je kroz novo ponuđeni organički model s 3K i 3N-načelima ponuditi ispravan odgovor na dvostrukost očitovanih zahtjeva jedne i druge strane sudionice u takvom procesu.
Moguće je aktivirati istovremenu dvostrukost promjena na obje strane, pod jedinstvenim preduvjetom neophodnog minimalnog prilagođavanja sukladnog zahtjevima temeljnog ORP-načela.
Pri tomu nitko pametan neće negirati realnost i izvjesnost mogućih stupica na tom procesnom putu.
Međutim, upravo bi njegova dosljedna primjena trebala biti posve dovoljnim i pravovremenim signalom za njihovo praktično izbjegavanje.
Ne shvaćati, primjerice, činjenicu interaktivnosti organizacijske strukture i uspostavljenih odnosa u njoj (a i odnosi su procesi) znači imati posla s nametnutom organizacijom i nekontrolirano izniklim odnosima. I dakako, kaotičnim konačnim efektom.
Doživljavati opiranje promjenama kao opiranje rastu i razvoju sustava znači misliti da si jedini izabranik u posjedu istine, što je već po definiciji cjeline sukladno definiciji poremećenog uma.
Shvaćati kako se ljudi rijetko opiru promjenama – jer se opiru njihovim nametanjima – ako ništa drugo, tražit će i uspostavljati potpuno novu potku promjena.
Bit će to ona koja će biti satkana od:
– novih znanja,
– pravovremenih i optimalnih informacija,
– adekvatnih rješenja za subjekte koji u toj promjeni neće ili ne trebaju sudjelovati.
I konačno, uspostavljati ili inzistirati na organizaciji u kojoj svoje mjesto neće naći elementi prilagodljivosti, raznolikosti i kreativnosti, kao i ne uočavati međuovisnost između prirodnih i društvenih sustava (posebno iz razloga čovjeka kao važnog dijela onih prirodnih, živih) doista će biti razlogom da se započeto ne nastavi.
Samim time i uobičajeni uspostavljeni dosadašnji nagon menadžmenta da sam dizajnira sve promjene, da ih nametne, a još više da njihove benefite pretežito zadržava za sebe, osim što će govoriti o niskoj razini prilagođavanja novom modelu, još će više govoriti o još nižoj razini kompetentnosti, razvoja i neophodnog učenja… njih koji su, u evidentno promjenjivom olujnom okruženju, jedini adekvatni pojasevi za spašavanje nakon potonuća tog sustava.
Govorit će, u biti, i o onome što je i glavnim razlogom krize na razini bilo kojeg od sustava u sastavu današnjeg društvenog sustava.
Dugovječnost i elastičnost bilo kojeg od sustava unutar višeg društvenog, jedino su moguće pod uvjetom da se
Prisjetimo li se, dok je na jednoj strani otvorenost prema okolini (koja uključuje toleranciju spram novopridošlih jedinki i članica sustava, novih ideja i mogućnosti učenja i zajedničke prilagodbe), a na drugoj snažan osjećaj pripadnosti i zajedništva (kolektivni identitet) istovremenom osnovom za razvoj na relaciji od ekonomskog sustava do sustava koji uči, problema ne bi trebalo biti!
Da takvo što ne bi učinio i društveni sustav kojemu pripadamo, nema, uistinu, nikakvog objektivnog razloga. Onoga povezanog s čistom pameću, još i manje.
Tim prije jer se i on sam može mijenjati zbog tri temeljna razloga, i to:
zbog osviještenosti potrebe za promjenom i uspostavom novog modela funkcioniranja ustava;
zbog neophodnih korekcija nesukladnosti obrazaca i funkcija;
zbog izmjene neadekvatnih procesnih dijelova i ulaznih informacija na kojima se temelje.
To su više nego dovoljni razlozi da se na put promjene krene.
Naime, ako uopće postoji potencijalna pogreška na takvom putu, ona nije sadržana u procesu putovanja i promjene. Jedina moguća pogreška ona je da se na put uopće ne krene.
bglavac
irida
