A kada su oni postali virtualni, ni njihove vrijednosti to nisu mogle biti manje.

Te novostvorene papirne vrijednosti vrijedile su manje i od vrijednosti papira na kojima su kao informacija i podatak bile otisnute.

Različite izjave i potvrde postale su sve prisutnijim instrumentarijem, koji je – umjesto stare dobre tvrde valute – postao više nego dovoljan za prelazak čitavih sustava iz ruke jednog u ruke drugoga titulara. I to najčešće onoga koji je imao dovoljno dobre veze da ih „isposluje“ kod novih operatera nudeći im, najčešće, ponude koje su odgovarale njihovim očekivanjima.

Pomalo digresivno, no s razlogom, ide i podsjećanje na proteklih dvadesetak godina i konstituiranje našeg državnog sustava.

Njegovog modela „privatizacije“ posebno.

Zašto?

Svatko, kroz ponuđeni model, neka odgovori sam sebi.

Tko je iza koga stajao, kakvi su motivi i načini bili u igri, kakve je to imalo veze s načelima stvarne robne razmjene i obveze stvarnog plaćanja, a još više s prirodnim modelom interakcijsko-informacijske razmjene, odgovor je koji treba uslijediti.

Ako ni zbog čega drugoga ono – umjesto subjektivizama o moralnim kategorijama – zbog njegovih načela i zakonitosti.

Na drugoj strani priča o rađanju novog ekonomskog sustava i sustava vrijednosti time nije stala.

Zbog sve višeg obima korištenja virtualnih financijskih proizvoda, prirodno je rastao i značaj neophodnih im računalnih modela koji su sve brže trebali nuditi odgovore na sve složenija pitanja svakidašnje prakse dnevnih promjena u uspostavljenim procesnim tokovima.

I opet s posljedicom pada količine stvarnih i egzaktnih ulaznih podataka u korist fiktivnih procjena operatera.

Za koje i ne treba posebno naglašavati da su se većinom rađale po istoj logici stvari i inerciji, temeljene na nematerijalnim i subjektivnim osobnim percepcijama, doživljajima, motivacijama, i u krajnjem slučaju, osobnom neznanju.

Od egzaktno ostvarenog i realno mogućeg profita, početna motivacija premještena je prema proizvoljnoj subjektivnoj percepciji tržišnih vrijednosti.

Time i njihovih odnosa.

Tako je konačno uspostavljena (a što je tužnije – od većine umova i općeprihvaćena) nova paradigma upravljanja ekonomskim gospodarskim pod-sustavom.

Time i samim društvenim sustavom.

Premda ne u potpunosti, isto se dogodilo i u najvećem dijelu njegovih strukturnih oblika poput gospodarskih tvrtki i kompanija.

Zbog uspostavljenog tržišnog modela, u kojemu se umjesto kriterija objektivnih ekonomskih potreba modeli upravljanja mijenjaju gotovo dnevno i sukladno osobnim procjenama i doživljajima analitičara, neočekivani poremećaji sustava postali su dijelom njegove svakodnevne prakse i egzistencije.

I opet, dakako, bez subjektivne odgovornosti njihovih stvarnih autora.

Da stvar bude gora, zbog tako uspostavljenih transakcija – kao i u svakom od sustava – između globalnog tržišta i njegovih dijelova uspostavljena je, u normalnim tržnim okolnostima inače neophodna, potpuno neprirodna informacijsko-interakcijska veza utjecaja.

Ona, time, posljedično postaje i početnim informacijskim inputom uz pomoću kojega potreba trenutka i volja analitičara, a ne stvarna ekonomska podloga, u konačnici određuje i vrijednost nacionalnih valuta i njihovih proizvoda i usluga.

Pri tomu i nije potrebno spominjati da rast objektivnih nemogućnosti nacionalnih vlada da posljedično takvim odnosima kreiraju, provode i kontroliraju vlastitu ekonomsku i monetarnu politiku, raste.

A kada to ne mogu, mogu li se uopće smatrati njihovim upraviteljima?

Mogu li uopće sudjelovati u bilo kojem postupku utjecaja i kreacije vlastite (specifičnostima obremenjene) kreacije, ako – kako se pravničkim žargonom kaže – umjesto istovremenog prava aktivne i pasivne legitimacije imaju samo pasivnu, s njenim striktnim zahtjevom da budu poslušni, da ne bi bili optuženi i osuđeni.

Može li uopće postojati ekonomija ako u vlastitoj strukturi ne posjeduje osnovne elemente poput stvarne potrebe za razmjenom roba i usluga?

Može li se od „ekonomije“ očekivati da riješi sve globalne probleme, ukoliko se ne poštuju njezine zakonitosti?

Može li postojati politika ako izabrani predstavnici ne donose odluke u ime i za račun izborne baze koja ih je birala?

Može li postojati proizvodnja koja se, usprkos objektivnoj potrebi za njenim proizvodima gasi da bi se fiktivno stvorila kriza i tako preuzela neka nova, novim subjektivnim interesima neophodna predvodnička funkcija?

I konačno, može li uopće egzistirati forma društvenog sustava ako u njoj istovremeno i ravnopravno ne egzistiraju sva tri konstitutivna joj elementa?

Može li išta smisleno i funkcionalno postojati, može li bilo što organičko postojati ako unutar njegovih neupitnih procesa ne postoje načela i zakonitosti čija je uloga koherencijska, a ne destruktivna na području koje se s toliko pompe i preuzetnosti naziva gospodarskim?

A to „gospodarstvo“ sve više prestaje biti osnovom egzistencije milijuna potrebitih.

Umjesto bilo kojeg na mah ponuđenog odgovora može se eventualno – u istom cilju – nastaviti s analizom njegove sadašnjice i vidjeti da je samo korak do potvrde da na spomenute načine destabilizirana gospodarstva, koja su sama po sebi pravim izrazom živog organičkog modela (ona manja, posebno), usprkos stvarnom posjedu resursa, proizvoda i lokalnog tržišta za njih zbog bijega neophodnog kapitala sve češće i dublje upadaju u krize.

Zbog potreba za kapitalom poradi održavanja vlastitog gospodarskog krvotoka i „hranjenja organizma“, kreću se putem novih zaduživanja, prema sve oštrijim financijskim uvjetima i kamatnim stopama, slažući time dug na dug.

O čemu, uostalom, govori model po kojemu se voljom davatelja kredita prvo otplaćuje kamata u cijelosti, a tek potom počinje teći otplata stvarnoga duga, ako ne potvrđuje da je dijelom te kuhinje neprirodnih načela i zakonitosti?

Pravo da bez suglasnosti suprotne strane kreditor sam donosi odluke o promjeni jednom ugovorenih kamatnih stopa, o čemu ono govori?

Ne govori li o istomu i model po kojemu hipotekarni vjerovnik zadržava pravo prodaje imovine hipotekarnog dužnika po „bud-zašto cijeni“, a opet nastavlja održavati hipotekarno pravo nad preostalim – istom prisilnom prodajom – neisplaćenim dijelom potraživanja?

I tako unedogled.

Ovi modeli ne služe ničemu i ne govore ni o čemu koliko služe i govore o posvemašnjem poremećaju društvenog sustava kao takvog.

Ili, jednostavno, o činjenici njegova nefunkcioniranja kao neophodne žive prirodne forme.

Zbog toga i tvrdnja svih tvrdnji, da ovakvo globalno tržište u kojemu se najmanje i stvarno trguje – ali se prijenosi vlasništva istovremeno odvijaju sustavom višestrukih interakcija u jedinici vremena (prisjetimo se VTV-načela) – i koje vapi za korektivnim i stabilizacijskim faktorom, ni u čemu ne može biti sporna.

Neophodan je taj novi faktor, koliko njemu kao sustavu, toliko i njegovim funkcionalnim podsustavima u obliku državnih i društvenih organizacijskih oblika.

Stoga, što se još može reći osim da ovakav ekonomsko-tržišni sustav koji ne podrazumijeva slobodu dogovaranja uvjeta razmjene, ali i njihovu korekciju s osnove međusobno postignutog dogovora; koji zbog objektivne promjene sastavnih elemenata ne podrazumijeva pravo i mogućnosti modifikacije jednom zaključenih ugovora – prestaje biti etičan.

Prestaje biti tržištem koje je nastalo kao izraz neophodnosti materijalnih interakcija, a zamišljeno kao mjesto ili zona njihovih odvijanja.

Ali i ono mnogo značajnije; prestaje biti (davno definiranim) sustavom u kojemu se njegova struktura zbog neupitne prirodne potrebe da se svako u svakomu očituje može smatrati i materijalnom podlogom organizacijskih obrazaca sustava.

Bez toga ono postaje samo mreža uređaja programiranih da umjesto prema ravnoteži interesa svih sudionika, streme prema jednoj jedinoj točki.

nastavlja se –