Koliko god je u tzv. poslovnim sustavima cilj

jedan jedini, onaj usmjeren k financijskoj moći, to je kod ostalih podsustava (državnih – političkih – vjerskih) konačni cilj to isto.

 

Može se činiti da je riječ o naizgled različitim

interesima ili motivima, ali financije (čitati:

novac) kao krajnji cilj stjecanja i zadržavanja moći ničime ne dolaze pod znak pitanja.

 

Praktičnim korištenjem moći konačno se zatvara procesni krug u kojemu taj i takav menadžment sam određuje kriterije i obavlja konačnu „distribuciju bogatstva“.

 

Na taj je način i ekonomija (kao jedan od tri osnova stupa društvenog sustava) u krilu sve prisutnije globalizacije, uljuljkujući vlastitu strukturu oko moći i bogatstva, sve više istu gradila i oko novih informacijskih tokova.

 

Na taj način nije činila ništa drugo osim što je po tko zna koji put potvrđivala kako je „znati“ često vrjednije od „moći“ i „htjeti“.

Ako se, usput, još pripomene da je to „pletenje“ usmjereno k formi „globalnih financijskih mreža“ i njenih niti informacijske i komunikacijske tehnologije, stvar je sama po sebi postala logičnom u vlastitom razvoju.

 

Pri tomu nije potrebno naglašavati da je promjena ovakvog ekonomskog aspekta značajno narušila dotad važeću ravnotežu između njega i druga dva stupa društvenog sustava.

 

Zahvaljujući njemu, premda im je prirodna funkcija drukčija, paradoksalno, sekundarnu ulogu dobili su proizvodnja i politika.

 

Da stvar bude tragičnija, i sama je osnovna informacijska jedinica-čovjek u takvom rašomonu negdje usput zaboravila na vlastitu ulogu graditelja svakog od tih podsustava.

 

Prisjetimo se, riječ je o ulozi koja je prvi put spomenuta kada se objašnjavalo što je to S-matrica i kada je uspostavljena direktna veza između ljudskoga uma i kreacije kao njegovog prirodnog izraza, bez kojega sam po sebi objektivno ne može postojati niti jedan od društvenih procesnih modela.

 

Naime, kad god se govori o procesnom modelu, ne smije se gubiti iz vida da je riječ o obliku kojega je ljudski um dešifrirao i prepoznao, i kao takvima im odredio uloge i funkcije.

 

Zbog toga su i svi komunikacijski koridori neupitni i poznati, a sam interakcijski proces neupitan, ali baš kao u S-matrici nepoznat.

Naime, sukladno toj logici, opstaje stara tvrdnja o: utjecaju ulaznih parametara na sadržaj i oblik procesa, a potom i njegov utjecaj na strukturu, sadržaj i oblik sustava kojemu pripada.

 

Stječe se tako olako dojam da je sve pod kontrolom i da se s bilo kojim od procesnih koraka i sustava može upravljati.

Na taj se način uspostavlja i raste svaki od sustava pod neposrednim utjecajem čovjeka i njegovog uma. Onaj društveni ponajviše. Posebno ako se on olako može svrstati u kategorije poslovanja i poslovnih aktivnosti.

 

Kroz svoje poslove i aktivnosti, kao rijetko gdje, u zoni poslova, novca i zarade čovjek je uspostavio obrnuto razmjernu vezu između područja vlastitog uma i materijalnog stvaranja.

 

Izjednačena s osnovnim egzistencijalnim uvjetom, ova je zona kod najvećeg broja individua postala najvećom životnom preokupacijom i dnevnim razlogom vlastitog postojanja.

 

Zbog toga i ne čudi da su kroz desetke „znanstvenih grana“ prvo uspostavljeni, a potom i razvijani mentalni obrasci potpuno umjetnog sadržaja i sumnjive funkcionalnosti.

 

Stvoreni su okviri za sliku neke nove realnosti i njenih odnosa koja s onom na prirodu prislonjenom nema gotovo nikakve direktne veze.

 

Uzmu li se, primjerice, u fokus promatranja samo dosad spomenuti primjeri promjena, bit će posve dovoljni za razumijevanje cjeline te neprirodne kreacije uma.

 

U svojim brokerskim samicama, ugrađenim u strukturu najvećih mentalnih zatvora prozvanih burzama, mnogobrojni pojedinci ne prestaju svakodnevno kreirati zajedničku sliku svojih i tuđih stvarnosti.

 

Bez obzira na činjenicu što postoje tvornice koje proizvode, bez obzira što postoje živi ljudi koji u njima opredmećuju svoj misaoni proces u materijalne oblike potrebne drugima, jedan jedini ulazni podatak pristigao s njihove strane može aktivirati i najdrastičnije oblike njihove promjene.

 

Padat će im vrijednost, zaposlenici će ostajati bez zarade, rast će socijalne tenzije i izbijati sukobi, i uopće, vrlo brzo se može stići do stanja opće destrukcije.

 

A sve to, jer takva umrežena vrsta realnosti takvo što dopušta.

Jer takvo što, u svojoj ograničenosti, dopušta i prihvaća sam individualni, a ipak, umreženi ljudski um.

 

Međutim, baš kao i u početnom modelu, u kojemu rast znati neumitno dovodi do rasta društvene zajednice, isti se efekt morao dogoditi i nakon rasta globalnih informacijskih mreža.

 

Globalne mreže dovele su do globalnih kompetencija.

One su na razini ekonomskih podsustava aktivirale korporacijska spajanja i strukturne promjene, a sve zajedno, zbog rasta i razvoja (čitati: promjene forme i procesa) izazvale su poremećaj dotadašnje procesne uravnotežene-neravnoteže u okolnim podsustavima. Time i u neposredno višim sustavima.

 

Posljedica su im bila jednako turbulentna „tržišta“, kao mjesta na kojemu se susreću svi ti viši podsustavi globalnog društvenog sustava razmjenjujući vlastite „proizvode“.

 

Pri svemu, taj završni čin njegove drame i nije počeo previše daleko u prošlosti.

Prve tragove takvog globalnog kapitalizma u kojemu su stari menadžeri uspjeli održati korak s novim znanjima – posebno i zato jer su svoje redove uredno nadopunjavali dobro plaćenim novim donositeljima novih znanja – moguće je, kroz nekoliko razvojnih faza, uočiti već s kraja Drugog svjetskog rata.

 

Unutar neophodnosti za bržim povratkom na prijeratnu nerazrušenu strukturu, ali i njenim rastom i razvojem, prva faza obilježena je socijalnim ugovorima „politike“ s jedne i „izvršitelja“, s druge strane.

 

Tako uspostavljena procesna i strukturna uravnotežena-neravnoteža nije samo omogućila stabilnost sustava, ona je istovremeno omogućila i stabilnost njegovih procesa, opredmećenih u usklađenim ciklusima unutar nacionalnih ekonomija.

 

Putem vlastitih centraliziranih instrumenata – poput kamata i poreza (prisjetimo se: u ulozi katalizatora) – novi je menadžment uspijevao održavati ravnotežu unutarnjeg ekonomskog modela. Tim lakše, jer je međunarodna ili globalna interakcijska ekonomska razmjena još uvijek bila u povojima, a prirodni resursi se činili neiscrpnim.

 

No, onda kada su unutarnje potrebe u najvećem dijelu postale zadovoljene, potreba za višim stupnjem razmjene, umjesto uskih nacionalnih tržišta, zatražila je proširenje dotadašnjih granica, nudeći nove modele zajedničkog i sve većeg prostora neophodnog za, jednako tako, neophodne zajedničke interesne susrete.

 

Tako su već sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća prvi osnaženi modeli globalnog tržišta, kao sljedeća faza razvoja, počeli s preuzimanjem dotadašnje uloge nacionalnih ekonomija.

 

Dotadašnje generalno načelo društvenog dogovaranja zainteresiranih strana, sve je više gubilo značaj vlastite uloge, bivajući sve više gurano u pozadinu te velike tržišne pozornice.

Prirodna posljedica takvih procesa bila je i paralelna deregulacija i liberalizacija, ne toliko robne, koliko financijske razmjene.

 

Činjenica, da se ona mogla obavljati i bez stvarne promjene mjesta – kako se inače uobičavalo s robama – davala je prednost i sve više omogućavala sve brži rast upravo takvih transakcija.

 

U takvim nastojanjima, posebno onima usmjerenim k rastu i adaptaciji na viši stupanj financijske elastičnosti, logična su posljedica bile organizacijsko-strukturne i ekonomsko-zakonodavne promjene koje su takve transakcije trebale olakšati.

 

One su kao novi model – s početka i prvenstveno u najviše razvijenim i najbogatijim zemljama (zbog čega su i dobile naziv zemlje globalne ekonomije) – postale nekom vrstom individualne, a ipak zajedničke ekonomske discipline koja je snažno podržavana i nadzirana uspostavljenim nadzornim instrumentarijem.

 

Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija i drugi ne manje značajni oblici, ubrzo su se pokazali zahvalnim alatima za održavanja novo uspostavljenih pravila igre, ali i reda koju su ta pravila u korist svojih posjednika zahtijevala.

 

Novi koraci i sve novija modificirana praksa u svega dvadesetak godina doveli su i do potpuno novih osobina postojećeg modela kapitalizma, kojega karakterizira favoriziranje profita po svaku cijenu, poznatog kao neoliberalni kapitalizam.

 

Umjesto dotad standardnih i općeprihvaćenih aspekata rada, produktivnosti i ekonomičnosti, kao osobnih izraza uspješnosti uspostavljenog menadžmenta u njegovoj kupovini i skladištenju novih znanja, glavni izvor produktivnosti postala je inovacija, a korak nakon nje i njena novo preobličena forma know-how-a.

 

To novostvoreno znanje i obrada maksimalno dostupnih informacija dodatno je produbila već prije aktiviranu praksu strukturiranja oko mreže financijskih tokova.

 

Dok je sve veći broj aktivnosti stremio k svom globalističkom povezivanju s ostalima – bez obzira iza čijih su se nacionalnih granica nalazili – sve je više rastao i razvijao se model u kojemu je sve manje bilo uravnoteženih elemenata različitih procesnih sudionika, a sve više jedan jedini osnovni motiv.

Interes!

 

Bio je to interes sve manje grupe menadžera, čija je mogućnost raspolaganja i čuvanja informacija kao pravih resursa mnogostruko nadmašivala njene stvarne procesne potrebe.

 

Novo uspostavljeni i umreženi financijski tokovi, povezani s nepotrebnošću njihovog fizičkog prebacivanja s jednog na drugo mjesto, doveli su do toga da kapital počne funkcionirati u sadašnjem vremenu.

 

Doveli su do mogućnosti da se, u biti, on, ne samo ne prebacuje, nego da se uopće ne prebacuje!?

 

Umjesto njega prebacivali su se podaci o njegovoj nominalnoj ili novostvorenoj vrijednosti. Koja, najčešće, nije ni morala imati direktne veze s njenim stvarnim izrazom.

Prebacivao se, dakle, običan podatak bez materijalne podloge; prebacivala se tek obična informacija o njemu.

 

No, i to je bilo više nego dovoljno da se to njegovo super brzinsko kretanje kroz globalne financijsko-informacijske mreže – suprotno svakoj logici praktičnog uma – prihvati kao da se premješta on sam.

 

I gle čuda, umjesto da se na stari dobri procesni način u kojima su se koraci uvijek razvijali od: planiranja, nabave sirovina, izrade roba njihovog plasmana na tržištu i naplate do konačnog obračuna i analize dobiti ili gubitka, profitne marže novog modela takav su proces izravnog ulaganja jednostavno zaobišle.

 

Već u trenutku transakcije podataka moglo se uz pomoć modela fiktivne procjene vrijednosti pretpostavljati, kolika će se zarada ostvariti!

 

Tada su te već uistinu virtualne robe i usluge dobivale su i gubile svoje vrijednosti, prema subjektivnim motivima i nahođenjima, čak i ne više menadžera, već nove niže postavljene kaste operatera i procjenitelja (premda, u biti, uvijek pripadnika bankarskog establišmenta), kojima je mogućnost upisa, promjene ulaznih podataka i konačnog davanja potvrda o njima, postala jedinom procesnom funkcijom.

 

Dok su s jedne strane „menadžeri-titulari“, uljuljkivani u iluziju visoke dobiti kojima su ih takvi operateri neštedimice obasipali, nastavljali s vjerovanjem da ih oni postavljaju i razrješavaju operaterske funkcije, s druge su te (objektivno) sve niže funkcije (u nekim slučajevima čak i obrasci) odlučivale o sve značajnijem.

 

Nakon toga se ništa drugo i nije moglo dogoditi već ponovna posvemašnja aktivacija nedopuštenog paradoksa da dio upravlja cjelinom.

 

nastavlja se...