GLOBALISTIČKI MODEL – MOTIV PROMJENE (1)

 

Stigavši do razine opisa društvenog sustava na kojoj se, sukladno istoimenom zakonu, svojom

pretežitošću objavljuju njegovi niži strukturno-organizacijski oblici – od kojih su kao najvažniji spomenuti oni politički, ekonomski i proizvodni –

konačno se stiglo i do prvog praktičnog koraka usmjerenog k cilju promjene postojeće paradigme upravljanja.

 

Istovremeno se stiglo i do faze u kojoj je sazrjelo vrijeme da se, umjesto stidljivih naznaka iz početnog poglavlja, progovori i o razlozima zbog kojih je ovaj tekst započet, odnosno da se konačno objavi temeljni razlog za promjenu onoga što se danas naziva društvenim sustavom i njegovim modelom upravljanja.

 

Uvažavajući sve što je do sada rečeno o njegovoj strukturi, procesima i normativnim podlogama, preostalo je još ocijeniti je li uistinu baš ovo vrijeme ono pravo u kojemu njegova promjena mora započeti?

 

Ima li uopće vremena za promjenu sustava, ili smo kao njegovi tvorci već odavno zakasnili na posljednji vlak promjene, jer je predvodničku palicu već preuzeo onaj viši u čijem je sastavu.

 

Da bi se dao odgovor na ovakve dvojbe, potrebno je ponovno se upitati: Gdje smo danas?

 

Odgovor nije teško dati uz malo truda i korištenje analitičkog instrumentarija, čak i ako se daje u obliku neke vrste završne riječi prije konačne presude.

 

Taj „pledoaje“ tvrdi da je sve očitija prisutnost načela globalnog tržišta – umjesto standardiziranih nacionalnih ekonomija koje slobodnom voljom svojih vlada i gospodarskih subjekata radi općih i zajedničkih interesa prihvaćaju međunarodne norme – društveni sustav kao cjelinu dovela u pogrešan koridor labirinta prirodnog okruženja.

Nastalo kao posljedica posvemašnjeg informacijskog povezivanja, ovo je načelo omogućilo da se u inače standardne demokratske postupke odlučivanja i upravljanja ubaci kvazi-postupak odlučivanja putem virtualnih istina manjine.

 

Sam problem možda i ne bi bio tako drastično iskazan kada se to „povezivanje“ ne bi odvijalo na temelju dvije potpuno neprirodne premise.

 

Na prvom je mjestu svakako ona koja je cjelokupni informacijski proces svela u maksimalno pojednostavljene dvodimenzionalne okvire. Po vertikali i po horizontali postojećeg društvenog zdanja.

 

Koristeći gotovo isključivo vertikalne koridore subordinacije na jednoj, a horizontalno funkcijsko povezivanje procesa na drugoj strani, ovakva je invalidna praksa ne samo nepotrebno smanjila pritok informacija iz inače neophodnih „dijagonalnih info-koridora“ (čitati: višedimenzionalnih), već je još mnogo više zapriječila eventualne mogućnosti njihovog (također neophodnog) uključivanja u sveukupni model vođenja i upravljanja, tom inače nedvojbeno živom konstrukcijom.

 

Činjenica da su u minimalnim interakcijama povezane grane znanosti, zbog čega im je funkcionalnost niža no što bi objektivno mogla biti; činjenica njihovog segmentarnog razvoja, u kojemu se rezultati umjesto trenutačne ugradnje u informacijsko tkivo cjeline usmjeravaju u spominjane stožerne točke upravljanja sustavom, dokazom je kojemu se ne treba ništa dodavati.

 

Na drugom mjestu, pak, premisa je koja takvu praksu smatra neophodnom i prirodnom.

Postalo je posve prirodno da „vlast“ i nositelji moći za sebe zadržavaju nova znanja i znanstvene spoznaje i da ih – već prema vlastitim (s organičkog aspekta, nesporno nekompetentnim) nahođenjima i potrebama – na kapaljku doziraju u strukturu sustava kojime vladaju. Uvijek i bez izuzetka, na vlastitu korist i sukladno svojim planovima, vizijama i interesima.

 

Uvodeći i stabilizirajući takvu anakronu praksu na svojim „višim razinama upravljanja“ – bez obzira na njegovu stvarnu ili funkcionalnu neadekvatnost – po informacijskoj prirodi stvari to isto čine i na razinama svojih nižih organizacijskih dijelova i društveno-gospodarske strukture. Čineći to, gube iz vida jedini mogući model kojega bi se uistinu trebali pridržavati kao pijan plota. Onaj prirodni. Onaj živi, organski.

 

A kada ga se sve manje pridržavaju, to će, zbog funkcionalno-informacijske neadekvatnosti povezivanja različitih razina, i dezintegracija uspostavljenog sustava postajati više nego izvjesna.

 

No, ni tu nije kraj priče.

 

Osim što je takvim načinom aktivirala dezintegraciju državnih i demokratskom odlukom prihvaćenih zajedničkih sustava i njihovih normi, ovakva je praksa, sukladno uspostavljenoj logici, aktivirala i krizu demokracije.

 

Sve su češće i sve više istinite ocjene upućenih, da su sve očigledniji tektonski poremećaji u dosadašnjem sustavu upravljanja društvenim zajednicama kroz takvu krizu demokracije doveli i do povećanog stupnja uništavanja okoliša, novih bolesti, siromaštva i otuđenja.

 

Unutar ovakvog pristupa, a u cilju novih globalnih interesa, sve češće dolazi do napuštanja dotadašnjih uobičajenih društvenih ugovora, deregulacije i liberalizacije uobičajenih financijskih razmjena, ali i organizacijskih promjena u sustavima upravljanja, kojih je zadaća takvu deregulaciju još više produbiti.

 

U takvim okolnostima i sve dosadašnje međunarodne norme i standardi, koji su u svojim začecima trebali poslužiti kao koherencijski instrumentariji povezivanja različitih državnih i društvenih skupina, ne samo da dolaze pod znak pitanja, nego se već sada sve ozbiljnije propituje njihova temeljna uloga.

 

Jednako kao što se već ozbiljno preispituje i opstojnost uspostavljenog globalističkog modela. Ako ni zbog čega drugoga, zato jer priroda ne poznaje (niti tolerira) „upravljanje iz jednog dispečerskog centra“. Pa makar se on kitio svojom „božanskom aureolom“.

 

Gdje je počela takva priča?

 

Kao i svaka, i ona počinje najprije u nečijoj glavi, da bi potom prerasla u teoriju, koju je valjalo isprobati u praksi.

Ako je kojim slučajem njen sadržaj okrenut prema odgovoru na pitanje: Kako povećati stupanj vlastite sigurnost kroz viši stupanj moći?, faze između prve ideje do konačne realizacije u pravilu vrlo kratko traju.

 

Tako je bilo i u konkretnom slučaju.

Od pradavne prvobitne spoznaje da je osobno bogatstvo jedan od naizgled zadovoljavajućih samozaštitnih i sigurnosnih elemenata u sveokružujućim prirodnim neizvjesnostima, preostalo je samo osigurati im izvore i kontinuitete njihovih korištenja.

 

Imajući u vidu da ih je okolna priroda nudila neštedimice, osnovni zadatak završavao je već korakom u kojemu je pronađen način da više njih radi za jednoga.

 

Donoseći pojedincu resurse koje sam objektivno nije mogao potrošiti, ta se njihova prva akumulacija, od početnih motiva usmjerenih prema neophodnosti zajedničkog preživljavanja, sve ubrzanije pretvarala u novi oblik, kasnije prepoznat kao osobno bogatstvo njegovog posjednika.

 

Kako je potom iz posjeda izniklo načelo vlasništva – uz istovremenu uspostavu nove kategorije nazvane rad – nije trebalo mnogo da se ponuđena mogućnost objeručke prihvati.

 

Tuđi rad i njegovi plodovi ubrzo su postali glavnim pokretačkim duhom za uspostavu sustava i društvene organizacije, s jasno podijeljenim ulogama onih koji skupljaju plodove i onih koji ih u najvećoj mjeri koriste; onih koji rade i stvaraju i onih koji posjeduju.

 

Od trenutka u kojemu je prvi put napušteno Načelo oslonca za osnaživanje djelovanja drugih, pretvorivši se u pravilo predvodništva s atributima autoriteta i simbolima funkcije, iznikle su i prve mladice moći.

 

Činjenica je, da je od tog početnog i svrsishodnog motiva iz mudrosti istinskog i prirodnog vođe, moć sve više prelazila i razvijala se u smjeru zaštite njegovih osobnih interesa. Mijenjajući, pritom, početni model prema modelu bezuvjetne zapovjedne funkcije i iskorištavanju podčinjenih, ona je samo pojačavala podlogu puta kojim se krenulo.

I tako do modernih dana.

 

Rad drugih, kojemu su pridodani aspekti produktivnosti i ekonomičnosti – kao osobni kriterij uspješnosti uspostavljenog menadžmenta – s prvog je mjesta izgurao dotad neupitne prirodne resurse i prirodne zakonitosti raspodjele prema stvarnim potrebama.

 

Oni su se novousvojenim tehnologijama, nastalim s osnove višeg stupnja znanja (koje je i samo tim činom postalo roba i resurs), mogli naći sve dalje od početnih staništa njihovih titulara.

 

Nešto znati (čak i ako to znanje nije tvoje) stvorilo je mogućnost da se takav rad nadopuni novim sposobnostima.

A kada su oni bili prisutni, rasli su i njihovi rezultati.

Sukladno tomu, uz njih je po jednostavnoj logici stvari morala rasti i društvena zajednica s organizacijskim i procesnim sustavom.

 

Paradoksalno, u takvim se procesima, zapravo, i nije događalo ništa „neprirodno“, makar koliko se do današnjih dana iz potpuno subjektivnih rakursa tvrdilo da oni nisu ni „pošteni“ ni „moralni“.

 

No, takve subjektivne kategorije, koliko god ulagale truda, nisu uspjele negirati da je ipak riječ o posve prirodnom procesu.

 

Činjenica, koja se kao nezaobilazni model nalazi i unutar same strukture prirode, a koja govori o spontanoj i nagonskoj pojavi reda i dinamike strukturnih spajanja kao posljedice učenja, u biti ni o čemu nije govorila koliko je govorila o Zakonu informacijske cjeline i rasta!

 

Samim time posve je logična bila i faza u kojoj je menadžment definirao i za sebe zadržao funkciju vođenja sustava/organizacije k njegovom cilju i svrsi; ne zaboravljajući pritom za sebe rezervirati i pravo definiranja (davanja odgovora) što je to cilj i svrha.

 

Ako je išta zaboravljano, onda je to bilo zaboravljanje kako cilj i svrha nikada ne mogu biti u isključivu korist dijelova, a ne cjeline.

 

Kao kada na sličan način, ali iz identičnih korijena niče i pravilo po kojemu pravo slobode može biti ograničeno jedino pravom više slobode.

 

Kako bilo da bilo, ta temeljna postavka svekolikog upravljanja vrijedi i danas.

 

nastavlja se –