ENERGIJA ZA, ENERGIJA PROTIV

U najvećem dijelu sadašnje generacije ljudskoga roda, teško da ima značajnije grupe koja nije spoznala ili saznala činjenicu postojanja energije kao osnovnog oblika svega. To je, zapravo, kako kažu pravnici „notorna činjenica“ koja se više nikomu ne treba dokazivati.

Sukladno tomu, moguće je ponoviti da sve što postoji, sve što je ljudski um u stanju pojmiti ili uočiti kao egzistenciju ili izraz nečega, uvijek se objavljuje kroz vlastitu energetsku strukturu. Je li riječ o materijalnim oblicima postojanja; da li se radi o onim emotivnim ili misaonim, postavljenim na često nedosegnute razine, posve je svejedno. Uvijek je bila i ostala riječ o Energiji i njenim, za čovjeka očitovanim ili neočitovanim, oblicima.

Čak ni posve uvjetna podjela - nastala kao pokušaj ljudskoga uma za dospijećem na višu razinu razumijevanja svojega okružja -  kojom je Postojanju utvrđena struktura od „Energije kao pasivnog“ i „Svijesti kao aktivnog“ oblika, nije mijenjala ništa. Zbog toga, jedino što mu je u cilju vlastite samozaštite preostalo, bio je nastavak njegovih pokušaja osvješćivanja i razumijevanja načela i zakonitosti po kojima to grandiozno energetsko funkcionira.

Moderna znanost živi je dokaz rečenog. Uz nju, makar koliko to zvučalo fantastično i nerealno, moderni ezoterijski pristupi to nisu ništa manje. Koliko god mnogi tvrdili suprotno, oboje su, baš kao svijest i čista energija, neraskidivo funkcionalno i suštinski povezani. Spoznaje izrasle iz ovoga područja, također.

Na prvom mjestu – premda se u svakodnevnom životu smatra drukčije -  spoznaja je kojom se negira postojanje „negativnih“ i „pozitivnih“ energija i misli!? Tako strukturirane energije, jednostavno ne postoje.

Na isti način na koji niti jedna realnost (sa svojim energetskim određenjem) ne može postojati samostalno i odvojeno od svojega promatrača i doživljavatelja, iz istog razloga, ni njeni gradbeni elementi ne mogu se drukčije ponašati.

Sukladno tomu, može samo postojati neko od očitovanja koje je, više ili manje, koherentno sa svojim doživljavateljem.

Mogu postojati viši ili niži oblici njegovog inherentnog utjecaja.

Utjecaj, s pripadajućim prepoznatim efektima, taj je koji određuje „pozitivnost“ ili „negativnost“ bilo kojeg elementa s kojime ljudsko biće stupa u svakodnevne interakcije.

Novi korak koji je potom uslijedio, ponudio je činjenicu po kojoj se svaki energetski oblik objavljuje kroz vlastito polje, dok je s ostalima povezan mrežnim sustavom.

Polje nakon njega postaje određenim, što će reći ipak ograničenim područjem, u kojemu se manifestiraju sve njemu pripadajuće i uspostavljene interakcije. A one se, pak, očituju kroz pripadajući dio mrežnih odnosa

Mreža istim činom i vlastitom neograničenošću istovremeno postaje strukturom svakoga od njih; određuje i uvjetuje njihovu organizaciju i modele objave, da bi se u svojoj biti iskazala i kao njihov temeljni oblik ili obrazac pojave.

Na drugoj strani, činom postojanja informacijskih sadržaja koje kroz svoju strukturu prenosi, ona – moglo bi se mirno tvrditi – uspostavlja i odgovarajući proces komunikacije između dijelova koje povezuje. Time, i stvara.

A kako ih bez i jednog izuzetka sve povezuje, o komunikaciji postaje moguće govoriti i kao „interakciji svega sa svime“. Postaje moguće govoriti o „utjecajima svih na sve“. Ili, još jednostavnije rečeno, kroz nju se u svoj svojoj raskoši objavljuje interakcijsko načelo Univerzuma. Ili, tek jednostavna činjenica Einsten-ovog „Jedinstvenog informacijskog polja“!?  

Na taj način, promatranje bilo kojega odnosa, bilo kojega od pravila što ga je ljudski um u stanju spoznati i razumjeti, ili kreacije koju realizira, osim tog prvog načela Univerzuma, zauvijek postaje određeno i omeđeno činjenicama informacije, mreže i komunikacije.

Time i staro latinsko „commmunicare“ - u svom značenju: zajednički napraviti i dijeliti s nekim, kao uvjet bez kojega se ne može - pretpostavlja činjenicu svijesti o sebi samomu. Pretpostavlja susret sa samim sobom; prihvaćanje sebe kakav uistinu jesi. Konačno, podrazumijeva spremnost da se s osnova osviještenosti o neophodnosti koherencije kao uvjeta vlastite egzistencije, korigira samoga sebe.

Sve drugo što može biti, ako ne neki od neželjenih inherentnih oblika; s izvjesnošću da, zbog već rečenog, kad-tad pod znak pitanja dovede pripadajuće polje ili sustav čijim je strukturnim dijelom?

Ako se tom interaktivnom pridodaju i dva dosad nespomenuta fizikalna načela (ona o: kretanju i rastu), jedinstvenost informacija i njihova neograničena interakcija, zapravo nude spoznaju o postojanju svega kroz temeljno načelo „organičnosti“.

Organičnost se - za razliku od organskog, koje je ograničenog dosega - tada pojavljuje kao zajednička oznaka neograničene međuovisnosti i kreativnosti svega što postoji. Jeli riječ o jedinstvenom fizikalnom polju; radi li se o nečemu što smo nazvali univerzumom; da li je to „zajedničko polje ljudskoga roda“, ili se radi o „osobnom čovjekovom polju“, opet je svejedno.

Da čovjek jeste pripadajućim i ovisnim dijelom svog prirodnog okruženja, kao svojevrsnog pod-polja onoga ljudskog zajedničkog, a preko njega i onog  jedinstvenog, također ne može biti dileme. Kao takav on je i najdragocjeniji resurs i energija bilo prirodnog bilo sustava čijim je pripadajućim dijelom.

No, osim spomenutih obilježja čovjek se sa svojom sviješću (ali i putem procesa svjesnosti koji mu omogućuje uspostavljanje interakcijskih odnosa s pripadajućim dijelom Postojanja), istovremeno objavljuje i u ulozi su-kreatora vlastite realnosti. Time on jednako i direktno utječe na svoju društvenu okolinu, ali i na njen aspekt koji pripada prirodi. Pritom nije potrebno naglašavati kako ta neupitna koautorska uloga, istovremeno podrazumijeva i odgovarajući stupanj odgovornosti za kreirano.

To je, s njegove strane, osnovni razlog potrebe da razumije i prihvati odnose viših i nižih sustava… sve to, putem neposredne primjene njihovih jedinstvenih načela i zakonitosti u vlastitom djelovanju. Jedino s njima u posjedu, jamči mu se održanje i egzistencija bilo njega kao jedinke, bilo njegove vrste. Njegovih „društvenih umotvorina“, još i više.

Unutar tako podijeljenih uloga on, jednostavno, nema mogućnost drugačijeg izbora.

Ne može ništa drugo, već da kao posjednik sposobnosti kreacije – prilagođavajući vlastite želje, ciljeve, planove i politiku – uspijeva u rastu i razvoju odnosa i društvenog modela kojega sam stvara. I da se ne zaboravi, radi se o modelu koji se neupitno iskazuje kao jedan od preduvjeta mrežne egzistencije više cjeline čijim je strukturnim dijelom.

Shvaćajući tu „mrežu“ kao osnovni oblik informacijske i komunikacijske objave sveukupnog postojanja (kroz njen organički oblik sve-povezanosti) on ima šansu, fazu po fazu, dospjeti i do razumijevanja njenih ukupnih strukturno-funkcionalnih pravila.

Njihovim razumijevanjem i sam će konačno stići do razine prihvaćanja osnovnih pravila i zahtijeva Cjeline, ma koliko se oni činili skriveni u svojim zamagljenim strukturama. Pri tomu, nikada on ne bi smio zaboraviti kako su – doslovce – sve slike realnosti i istine ovisne od vlastitog mu stupnja dosegnute sposobnosti interakcije s njome.

Sociološko područje, kao zakonima utvrđeni okvir djelovanja i aktivnosti (ali i veza između uspostavljenih društvenih oblika organiziranja); duhovno područje, sa svojim etičko-moralnim kategorijama kao rezultatom važećih konvencija; konačno i ekonomsko područje, od kojega mu samo naizgled ovisi cjelokupna egzistencija, ništa su drugo do njeni strukturni dijelovi.

Sve ono što se iz njih potom javlja kao rezultat uspostavljenih procesnih interakcija između njih – poput potreba za predvodništvom; izgradnje osjećaja pripadnosti kroz obitelj, stranku ili naciju; uspostavljanje zakonitosti s područja moralnih kategorija ponašanja (nastalih kao surogat u odsutnosti onih s viših razina) -  također su to isto.

Svi su oni pripadajući dijelovi ili očitovanja Cjeline, na koje se moraju moći primjenjivati sva njena načela i zakoni… ili će kao takvi jednostavno nestati u olujnim interakcijskim valovima.

I sada bi mogao biti kraj kvazi-znanstvenog traktata o čovjeku i njegovoj vezanosti s Univerzumom. Mogao bi biti kraj priče o dosegnutim razinama njegovih spoznaja o sebi i okolini čijim je sastavnim i funkcionalnim dijelom.

Pa ipak, još uvijek nije.

Naime, koliko god se na prvi pogled činilo nerazumljivim ili teškim za shvaćanje, dosad rečeno ipak je ponudilo i jednu lako razumljivu poruku u obliku svojevrsne rekapitulacije svega iznijetog… samo zato, da bi poslužilo kao početak nečeg novoga.

Čovjek nikada ništa nije izmislio a da to već ne postoji. U Prirodi. U njegovom očitovanom ili neočitovanom okruženju. On, u biti, nikad ništa i nije izmislio; zakone i pravila vlastitog ponašanja, ponajmanje. Uspijevao je tek tu i tamo otkrivati ih. Svakim novim otkrivenim, činio je korak više na usponu vlastitog razvoja.

Generalna spoznaja koja je sve to objedinila ostala je sadržana u poruci da: „ako Cjelina putem svojih živih organičkih podsustava funkcionira sukladno svojim zakonitostima, posve je neupitno kako je i svaki od njih dijelova  primoran funkcionirati na način sukladan njihovim zahtjevima“.

Imajući istodobno na umu informacijsku jedinstvenost prirodne cjeline, ona istovremeno i upozoravajući da: „generalni zakon mora istovremeno vrijediti na svim razinama ili ga neće biti“, poručuje kako je ta dualna vrsta međusobne uvjetovanosti, osnovni uvjet bez kojega ne može postojati niti bilo što drugo.

Dijelovi uvijek pripadaju cjelini, kao što i ona sama ne može a ne biti izrazom njihove međusobne povezanosti i s osnove nje nastale super složene višedimenzionalne mrežno-komunikacijske strukture.

Da čovjek jeste pripadajućim (time i ovisnim) dijelom vlastitog okruženja, također ne može biti dvojbe. Ostaje mu, stoga, tek postupati sukladno njenim zahtjevima.

U suprotnom, ta će ga cjelina, manirom neumoljivog suca, zbog nepoštivanja unaprijed zadanih pravila, kad-tad isključiti iz igre. To tim prije, jer i u ovom slučaju vrijedi prastaro pravilo da: „nepoznavanje zakona, ne ispričava“. To tim više, jer su znakovi koji ukazuju kako je sudac već započeo s puhanjem u svoju zviždaljku, sve očitiji svuda naokolo.

Za čovjeka se što-šta može reći, ali da u XXI stoljeću ne poznaje temelje vlastitog okruženja, to ni u kom slučaju ne. Ponajprije one o jedinstvenosti, međusobnog uvjetovanja i organičnosti, a potom i činjenicu da su svi odnosi, pravila i utjecaji samo različiti oblici jedne jedinstvene manifestacije; jednog globalnog informacijskog svepolja.

Od toga pa do spoznaje da je: „Jedinstvenost inteligentna“, odista mu ne treba mnogo. Već činjenicom da je i sam to isto.

Zbog svega, još manje mu treba da bi shvatio kako je on sam, u biti, jedno specifično morfo-genetsko (pod)polje unutar onog globalnog.

S osobnim poljem kao više-dimenzijskim očitovanjem i mišlju kao informacijskom jedinicom - od kojih mu je strukturiran i pripadajući um kao izraz i rezultat svih prethodnih iskustava i provedenih interakcija - zapravo je sve-polje u malome.

I kada je već to kao individua, može li biti drugačije kada se govori o polju obitelji; o polju naroda; o polju ljudskoga roda… koji su, takvi kakvi su, opet ništa drugo do različito-isti pojavni oblici jedinstvenosti.

Konačno; što se događa kada se inteligencija i svijest pokrenu u svojoj aktivatorsko-kreativnoj ulozi; što se događa kada svijest o sebi samom grnčaru, započne sa svojim utjecajem na okolnu inertnu energetski glinu?

Može li se bilo što dogoditi, osim promjene… one promjene za koju je i najmanji treptaj u umu dovoljan da pokrene promjenu cjeline… čak i onda kada se zbog uspostavljenog samoodnosno-autokreativnog procesa mijenja samoga sebe?

Kako bilo da bilo, u konačnici se sve i onako mora svesti na jedini zaključak koji opet ne nudi ništa novoga, osim već spoznatih pravila igre o koherentnim ili inherentnim rezonancama i njihovim utjecajima na sebe i vlastitu okolinu.

Zašto, uostalom, ovakva priča?

Možda zbog toga, jer usprkos svega što mu je u posjedu; usprkos svih potencijala i kreativnih moći, mnogi - čak i od najumnijih „kreatora“ na ovoj razini - još uvijek nisu stupili u posjed odsudnog završnog koda.

Kod je to koji omogućava, ne samo započinjanje procesa kreacije, nego i njegov rezultat kojega će neumoljivi sudac prihvatiti, dopuštajući mu da ga uključi u nastavak započete igre.

Riječ je o biti ZA; riječ je o biti PROTIV!?

Upravo u njemu i leži konačna stupica za sve nepažljive i nespremne igrače u utakmici realnosti.

Kako znati što je „za“, a što je „protiv“ kada se radi o nekom drugom; kada se radi o okruženju, a još uvijek nisi dosegao razinu razumijevanja samoga sebe? Postoji li, uopće, takva mogućnost i pravi odgovor?

Postoji li mogućnost „biti za“, čak i za sebe samoga, ako se time ugrožava ista mogućnost za drugoga?

Mogu li biti za osobno polje, ako to ugrožava polje obitelji?

Može li ona biti za sebe, ako time ugrožava vlastiti narod?

A narod, može li on biti, ako ljudski rod to nije?

Ili, da okrenemo redoslijed pitanja?

Hoće li se tada bilo što promijeniti u ovoj šifri?

U šifri ne, ali u praksi neupitno da!

Vjerovali ili ne, sve će se to događati kroz maločas spomenuto pravilo o: „promjeni najmanjeg dijela kojime započinje promjena cjeline“.

Vjerovali ili ne, svaki se račun mora platiti… kad-tad.

Onda kada se spozna značenje pojma ZA, koji ne može biti ništa drugo doli nuđenje (ne nametanje – ne prisila…) NOVE INFORMACIJSKO-MREŽNE NITI; onda kada se postojeći softver NADOPUNJAVA NOVIM OBLICIMA RASTA I RAZVOJA KOMUNIKACIJE, kreacija od viših razina biva dopuštena i prihvaćena.

Čak i znatno više – kako kažu neki od učenika koji su takve ispite već položili – u takvim situacijama Cjelina ne čini ništa drugo, osim što takvoj promjeni pruža svu neophodnu pomoć i podršku.

Nasuprot ovome, značenje pojma PROTIV, uvijek i bez izuzetaka u odnosu na manifestacijske razine, znači samo jedno. BRISANJE dijela!? Njega unutar uvjetno uspostavljene cjeline… ma kako se ona zvala… čime se i ona sama dovodi pod znak pitanja.

Jeli onda logičan – i s osnova postojećih zakonitosti, potpuno izvjestan - odgovor simfonije, koja ne dopušta  da je ugrozi neodgovarajući akord?

PS.

Mala domaća zadaća… za one koji je požele sami i bez ičije pomoći rješavati.

Transponirajte sve dosad rečeno na svakodnevni rječnik. Umjesto fizikalnih termina unesite pojmove poput: „moja obitelj“; „moja vjera“; moj narod“…

PS -2

Što to znači i koje posljedice povlači za sobom, kada se unutar svake od kategorija, vašom osobnom izjavom, bilo koji njen „dio“ proglasi „protiv-nikom“?

PS – 3

Za one, pak, koji koriste pojmove „ne-prijatelj“, ovaj tekst je mnogo prerano došao. Neka ga slobodno popljuju i spale.