Odlaziš sve češće u neke priče šuštave i nedopričane,
sve češće zalutaš na nekim putovima zagledanim u daljine
pitam se, da li te tamo mame neke sanje nedosanjane,
ili se to bude u tebi dugo tajeni porivi slobode i širine
Povratci tvoji tako su kratki a čekanja na njih sve dulje traju
naizgled sigurni odgovori već dugo ne slute početke svojim pitanjima
mnogi te od mojih stihova, čini se, uzaludno dozivaju
i glasni pozivi za tobom, sve više sliče povremenim šaputanjima
Kakve mi poruke šalju, ko nevoljni gosti, pristigli osjećaji praznine
pitam se, dok slutim naše proljetne staze odbjegle u nepovrate
da li nam to nebeski krojači kroje neke nenaručene odore sudbine
dok nam se dani zajedno provedeni, sve tiše i više sabijaju u sate
Kome se to nude odjeci nečijih potmulih koraka u odlaženju
i kome to, sve češće, zajednička svjetla za zakašnjeli fajrunt trepere
nisu li, možda, bajke o vječnoj ljubavi posustale u nedovršenom traženju
ili se nešto u meni prisiljava da sliku rastanka najmanje bolnu odabere