ELEGIJA

 

Odlaziš sve češće u neke priče šuštave i nedopričane,

sve češće zalutaš na nekim putovima zagledanim u daljine

pitam se, da li te tamo mame neke sanje nedosanjane,

ili se to bude u tebi dugo tajeni porivi slobode i širine

 

Povratci tvoji tako su kratki a čekanja na njih sve dulje traju

naizgled sigurni odgovori već dugo ne slute početke svojim pitanjima

mnogi te od mojih stihova, čini se, uzaludno dozivaju

i glasni pozivi za tobom, sve više sliče povremenim šaputanjima

 

Kakve mi poruke šalju, ko nevoljni gosti, pristigli osjećaji praznine

pitam se, dok slutim naše proljetne staze odbjegle u nepovrate

da li nam to nebeski krojači kroje neke nenaručene odore sudbine

dok nam se dani zajedno provedeni, sve tiše i više sabijaju u sate

 

Kome se to nude odjeci nečijih potmulih koraka u odlaženju

i kome to, sve češće, zajednička svjetla za zakašnjeli fajrunt trepere

nisu li, možda, bajke o vječnoj  ljubavi posustale u nedovršenom traženju

ili se nešto u meni prisiljava da sliku rastanka najmanje bolnu odabere