E pur si muove – Panta rei

Od kada je svijeta i vijeka ljudski se um nije prestao boriti s problemima nazvanim Istina i Znanje. I jedan i drugi bijahu i ostajahu, kao i svaki od idealiziranih oblika, nedosežnim razinama za njegovu mogućnost spoznaje.

Mijenjajući pojavne oblike iz  vijeka u vijek; uvijek u neprestanoj međuovisnosti i interakciji, ova su dva, u biti, temeljna oblika u strukturi ljudskoga uma svojom nedosežnošću ostajala trajati u osnovnoj ulozi udaljenog sirenskog zova u njegovim traganjima za boljim i ljepšim svijetom. Svijetom koji, zbog činjenice da mu i sam pripada, nije prestao signalizirati kako je bilo koje od čovjekovih traganja za boljim i ljepšim, bilo i ostalo njegovo traganje za samim sobom. Mnogo ljepšim i mnogo boljim, negoli je to bio u početcima svojih promišljanja i početka puta.

I tako do dana današnjeg.

Danas, kada se znanje i istina isprepliću na razinama naslućivanja egzistencije Jedinstvenog energetskog polja kao konglomerata svih znanja, svih potencijala i mogućnosti; danas kada je sve što postoji uključeno u okvire energetskih idioma, i unutar njih oslikanih procesa kao osnovnog izraza svekolikog kretanja - čini se, da se potraga za ovim „zlatnim runom“ opasno približila svome kraju!? A možda i nije?

Možda je tek dospjela do poznate točke koja, kao i svaki početak, istovremeno određuje i kraj određenog putovanja na izmišljenoj kružnici…kada se tek u trenutku pristizanja u nju uspijeva dodirnuti spoznaja o njoj, ne kao kružnici već spirali potpuno otvorenoj i usmjerenoj u nove visove saznanja, spoznaja i istina.

No, kako bilo da bilo, ono što je za današnju razinu spoznaje (kao unutarnjeg dokaza o direktnoj vertikalnoj povezanosti s jedinstvenom razinom Postojanja) i znanja (kao izraza horizontalne dimenzijsko-denzitetne raspodjele njenog kvantuma između jedinki ljudskoga roda) postalo notornom činjenicom, moguće je sabrati u jednu jedinu rečenicu. Pristiže ona s područja razumijevanja udaljenih kvantnih razina moderne subatomske fizike.

Govoreći o procesu kao paketiranom isječku te spoznate Jedinstvenosti, neki od modernih filozofa fizikalnih razina egzistencije, skovali su nadasve jednostavnu i nedvojbeno istinitu krilaticu. Po njoj: „da bi se Sudilo o Bilo kom procesu, Moraju se Znati, Svi njegovi elementi!“. Sve osim toga, nedovoljno je!

Unutar prethodno opće prihvaćene istinitosti, po kojoj slika svijeta ovisi od njenog doživljavatelja a ne od neke njene izdvojene objektivnosti, istovremeno je dana ocjena i samom doživljavatelju. Zaključak koji je potom nastao do danas ne prestaje važiti, ma koliko se slika o svijetu produbljivala a istina povećavala. Prastara biblijske sentence o „bacanju kamena“ i „jedinom sucu“, na istom su tragu i svojevrsna potvrda izrečenog.

Ako je čovjek, kao jedini meritorni doživljavatelj, u svojoj strukturi i sposobnostima ograničen (a jeste), tada ni njegova slika ili doživljaj svijeta ne mogu biti drukčiji. Ostaju i bivaju jednako segmentarnim, ograničenim i nikada dovršenim proizvodom njegovih dosegnutih sposobnosti interakcije s okolinom čijim je sastavnim dijelom i kojoj neodvojivo pripada.

Na taj se jednostavno-složeni način i sama Istina - ostajući i nadalje jednako nedostižna - za skoro odsudan korak ipak približila u posjed onih kojima je u traženjima sebe bila najpotrebnija. Postala je ona nekom vrstom jednostavne matematičke proporcije unutar Sveodnosa Jedinstvenosti.

Ne prestajući upozoravati kako je stupanj istinitosti uvijek u direktnoj proporciji s spoznajom Cjelovitosti, ova je sentenca istovremeno postala i jedinim ispravnim, stvarnim i istinitim kriterijem za neophodne dnevne prosudbe bilo kojih odnosa, bilo kojih procesa i razina znanja unutar njih uspostavljenih.   

Sa svoje strane moderna „Teorija polja“ (energetskih, dakako), osim što je to isto učinila, dodatno je potvrdila ovu već uspostavljenu, za mnoge još na žalost nedovoljno poznatu činjenicu.

Jedinstvenost i Cjelovitost (ili Božanska razina, po mnogima) uspostavljena je od dva interakcijski povezana i apsolutno među uvjetovana izraza. Na toj razini spoznaje i razumijevanja susreli su se Čista energija, kao osnovni pojam (s osobinom i funkcijom „elementala“ ili „građevnog materijala“), na jednoj, i Svijest (kao aktivatorsko-kreativni princip), na „drugoj strani“!?

Ono što je potom uslijedilo, slijedilo je isti jednostavni logicističko-kružni put. Jedinstveno polje postalo je strukturirano od viših pod-polja, a svako od njih - po istom redoslijedu, ovisnom od pripadajuće frekvencijske i dimenzijsko-denzitetne pripadnosti - svoju je strukturu zahvaljivalo sve nižim i nižim strukturnim jedinicama. A one, pak, zbog činjenice da su sve zadržavale energetsko-svijestne polaritete, ni same nisu mogle biti ništa drugo doli i opet polja!

Toj nerazdruživoj Jedinstvenosti - čiju temeljnu strukturu, poput fantastične super složene simfonije, ne mogu narušiti bilo koji od njenih bezgranično različitih tonova i akorda - svoj nastanak ima zahvaliti danas mnogima poznato „Morfogenetsko polje ljudskoga roda“. Njemu neposredno, slijedi i svako od osobnih polja bilo koje ljudske individue … polja, kao višedimenzionalnog izraza postojanja, obdarenog sviješću i slobodom odlučivanja.

Ima li i nižih struktura? Barem kada je o čovjeku riječ?

Bez ikakve dileme!

Što bi njegov „um“ mogao biti?

Ništa drugo osim, također, nadasve složenog višedimenzionalnog polja, strukturiranog od svakog prethodnog iskustva ostvarenog kroz interakcijske komunikacijske koridore njegovih osjetila i čula.

Polje je to, koje poput svakog prevrijednog dijamanta svoj konačni oblik dobiva kao posljedicu svakog od, s njime, ikada uspostavljenih „interakcijsko-iskustvenih brušenja“.

Zbog toga je nepotrebno naglašavati, kako će bilo koji od oblika u njemu prelomljenih vanjskih inputa, uvijek i jedino ovisiti samo od te činjenice i dosegnute razine brušenja. Tada će i njegova unutarnja slika svijeta, ovisiti samo od intenziteta i količine svih ikada ostvarenih iskustvenih brušenja.

I tek tada će znanje o brušenju „kristala uma“ (ili osobnog polja, svejedno je) postati zajedničkim nazivnikom i osnovnim kriterijem za razumijevanje svoje i tuđih slika realnosti i svijeta. Svoje i tuđih „istina“, još i više.

U notornoj situaciji jedinstvenosti, kada je Sve Ovisno od Svega; kada po najjednostavnije mogućoj logici, zbog toga ne mogu postojati nikakvi „uzroci“, a još manje „posljedice“, i početna dilema o Znanju i Istini, odista će se približiti svojoj početno-završnoj točki kruga.

Samo onima koji ne mogu ili ne znaju, ona će i nadalje ostati paradoksom u čije će razrješavanje kretati bezbroj puta, s uvijek istim poraznim rezultatima. Za one druge koji joj suštinu poznaju, bit će jasnom naznakom njihovih, od većine ne znalaca, skrivenih nakana. 

U tako uspostavljenim pravilima igre, što će moći svaka Isključivost, osim (opet jednostavnom matematikom) biti obrnuto proporcionalna svakoj Istini i stvarnom Znanju!? I, dakako, biti će „hranljivom podlogom“ za nastanak novih sukoba i osvetničkih revanšizama?

Da li će, kao posljedica takve isključivosti, čin isključenja neistomišljenika iz zajedničkog procesnog okvira (od većine ipak prikrivenog krajnjeg cilja i počesto samo u obliku osobnog materijalnog probitka), tada moći govoriti o bilo čemu drugom, osim o Neistini i Neznanju onih koji takve odluke donose!?

Hoće li se bilo što promijeniti u notornoj istini zasnovanoj na stečenim uvidima i dosegnutom znanju baš ove generacije ljudskoga roda, ako se na koje od prethodnih pitanja ne odgovori, ali se i dalje za sebe zadrži pravo suđenja i presuđivanja onima koji tom procesnom (doktrinarnom, religijskom, strukovnom i sl.) okviru na pripadaju?

Što konačno reći o sve brojnijim člancima koji sve češće (pa i na našem portalu) benevolentno, pod krinkom oficijelnog znanja ili „prava na različitost“ dopuštaju pripremu terena za „konačni obračun sa svim nepodobnima“. Ne dopuštajući, s druge strane, ocjenu njih samih… makar koliko da je takav obračun bio proizvodom vječite želje ograničenog uma za konačnom pobjedom Dobra nad Zlim.

Što je moguće reći, i da li je uopće išta moguće komentirati, osim postavljanja pitanja onima koji imaju visoko mišljenje o svojoj razini duhovnosti, životne istinitosti i znanja, a (svjesno ili nesvjesno, pitanje je sad?) zaboravljaju na ove, zasigurno od njih ne skrivene istine?

Samo neke od brojnih pitajmo sada i ovdje:

1.Kako i na temelju kojih znanstvenih i stručnih kriterija i mjerila ocjenjivati stupanj neposredne i osobne povezanosti Dijela s Cjelinom, u primjeru polupismenih rukopolagača i iscjelitelja? Hoće li i njima po sadašnjim ingenioznim idejama trebati fakultetska diploma, ili će u svojoj aktivnosti biti zaštićeni jednostavnim članstvom u organizaciji koja je sebe, iz samo njoj znanih razloga, proglasila glavnim zaštitnikom zdravstvenih interesa puka?

2.Kako i kojim uređajima ocijeniti utjecaj misli i misaonih obrazaca (kao nedvojbenih znanstveno dokazanih informacijskih jedinica) u njihovoj ulozi pozitivnih inputa u osobnom polju jedinke? Kako ocjenjivati takve, Božanskim energijama blagoslovljene pojedince?

3. Što znači ocjenjivati područje kojega se poznaje samo putem vanjskih manifestacijskih oblika, koristeći pritom „mjerne uređaje“ koji tom području uopće ne pripadaju? Da se ni ne spominje usputna činjenica po kojoj se to pravo suđenja uobičajeno svojata samo za sebe i od sebe odabrane, kao „najviše autoritete“.

4. Da li igranje s brojkama od četiri, pet i više tisuća već nekoliko puta na ovom portalu spominjanih „nepravovjernih iscjelitelja“ (a čini se i svih ostalih koji su nam suprotstavljeni, ili nam po nekom kriteriju vlastite ograničene spoznaje i dosežnosti ne odgovaraju) istovremeno znači da su Svi oni rizični faktor za uspostavljeni okvir procesa i sustav na njemu nastao? Konačno: kada su to Svi oni pobrojani; u čijoj se evidenciji nalaze; tko ih je i na temelju kojih i od koga prihvaćenih kriterija proglasio opasnima; kako i čime je izmjeren stupanj njihovog negativnog utjecaja… i td, i td…?

5. Nije li bilo koja generalizacija čin već unaprijed osuđen na propast, a u prethodno spomenutom primjeru posebno? To najmanje iz razloga što i generalizirano ocjenjivanje, poradi minimalne doze poštenja i osobne odgovornosti svakog od sudaca, ipak traži odgovor na pitanje o uspostavljenom stvarnom omjeru „dobrih“ i „loših“ dečki.

6. Koja se to vrsta „tora“ - po jednostavnom slijedu stvari - sprema (o čemu se unaprijed nikad ne govori) za sve „nepripitomljene životinje“ koje, umjesto grupne odabiru uvijek istu i neokrnjenu slobodu vlastitog izbora? Uostalom, hoće li takva izolacija išta napraviti ili zaštiti bilo koga i baš na tom području njegovog Božanskog prava na slobodu izbora?

7. I jedno završno, posve hipotetičko pitanje. Ne bi li se zadaća svake institucionalizirane grupe ipak trebala usmjeravati k nastojanjima da sinhronim i zajedničkim snagama omogući uspostavu energetskog okvira i viših obrazaca, neophodnih za osobni rast svakog od njenih individualnih članova!?

Što ja o svemu mislim; pretpostavljam da se i od mene očekuje neki određeni osobni odgovor?

Poznajem samo jednu izvjesnost na tom području. Ona je jednako sadržana u biblijskim tekstovima i narodnim poslovicama. Govori o „prepoznavanju po njihovim djelima“, ali i „razlogu padanja snijega“, odnosno „razlogu psećeg laveža“.

 Jer sve se, ipak, kao i toliko puta prije u konačnici svede na vlastitu slobodu izbora, izniklu iz hranljivog tla osvješćenja i razumijevanja kako se sve ipak okreće; i koliko god mi to intimno htjeli zaustaviti, sve ipak nastavlja teći.