Dobro je
kada se slutnje pokažu vrednijima od proteklih snova,
a mirisi prošlosti, malenim ključem za novo, postanu
kada se konačno prestanemo plašiti životnih izazova
i kada najuporniji tragači za svetim gralom, odustanu
kada smo, bez ikakvog razloga, sa svime nezadovoljni,
koliko god već činom rođenja dobili mogućnosti za sve
kada ne žalimo ni za čim, tko zna od kada izgubljenim
i kada nam se zadnja zatvorena vrata spram drugih otvore
kada odlaze mnogi od dragih, bez mogućnosti povrataka
dok mi se usamljeni opet vraćamo na svoju zadnju adresu
što nas mnogi gubitak uči cijeniti potrebu i teških zadataka
i što ti odlazeći, najvrijednije dijelove nas, sa sobom odnesu
kada nam nedostaje netko koga smo životom poznavali,
s kime nismo morali ni razgovarati, a bilo bi nam ugodno
što smo se pod zajedničkim kišama i u tugama susretali
i što su, potom, zajedničke niti nicale lagano i blagorodno
prihvatiti, da prve sjede u kosi, nose tek poruke Izvjesnosti,
kako bi se svatko od nas pripremio za neka nova pokazanja
što je mašta samo drukčije ime za neograđene mogućnosti,
a svaki se odgovor rađa iz trpkog korijena prethodnog pitanja
što smo mali, po neki put izgubljeni, putnici u ovome Sada
i što uvijek ne razumijemo cilj i razloge vlastitih putovanja
što nas često nepravednost lažne konačne presude nadvlada
i što nas potreba slobode disanja odvaja od nagona pripadanja
što se mnoge od tuga znadu složiti u jednom jedinom trenutku;
da bi ih pamtili, ne da ih ne zaboravimo, već da u njima budemo
što nam najviši planinski vrh, uvijek ne sliči riječnom bjelutku,
jer Mi, samo kroz tuge i padove, potpuno sami, učimo da rastemo