Anđeli nemaju krila 

Na prašnim križanjima bezbrojnih i mnogoput neželjenih lutanja,

u vremenu traganja za dubinama vječne istine, no mnogo više sebe,

često sam znao preskakati svud naokolo uzdignute zidove pitanja;

uvijek se krećući novim stazama i van svake neoproštene uvrede

Na brojnim križanjima staza, samo naizgled zalutalih u nepovrate,

znao sam sresti putnike preumorne od dugog puta i teških bremena;

i premada u ritama, nisam mogao ne vidjeti im aureole pune pozlate

što su ih nudili svakome bez ijednog uvjeta i bez međaša vremena.

Čudeći se tom neskrivenom sjaju, bio sam maleno znatiželjno dijete

što je stidljivo tražilo dokaze anđeoskih bića, u obliku plamenih krila,

čekajući da u nebo prhnu kao sve ptice između neba i sunca razapete;

vjerovao kako je sudbina samo za mene cijelu sliku začela i priredila.

Dugo mi je trebalo do spoznam kako su i oni jednako usamljeni tragači

što su svoje teško stečeno svjetlo znanja, kao zalogu besmrtnosti nudili,

dugo je trebalo da shvatim zašto se, nakon njih, daleko obzorje zamrači

i da postanem siguran kako su baš oni i za mene novu svjetlost probudili.

Često put sam znao pronaći puteve samo zbog njihovog udaljenog odsjaja;

u vjeri kako smo svi nepravednom presudom na usamljenost kažnjeni

stoput, poradi lažne sigurnosti, tražio manje umjesto ponuđenog beskraja

propuštajući vidjeti dno mora u kojeg smo radi učenja življenja bačeni.

Dugo je trebalo da shvatim da ni svi anđeli čuvari nemaju plamena krila;

da su, kao i sva svjetla, i oni dijelići odsjaja nekog svima dalekog iskona;

da im je taj poklon ljudska mašta i želja tragača za sigurnim ciljem podarila

jer su i njih, konačnošću jasnih poziva, morala pozvati neka kristalna zvona.

Mi svjetlosna braća, vječni mornari skitnice na svojim olujnim morima,

što smo se sudbinski sretali, makar koliko se međusobno udaljenim činili,

bijasmo dijelom zajedničkog plana ucrtanog u nečijim pradavnim snovima;

nakratko probuđeni da bi drugima kao pozivnica za nova putovanja poslužili.