... jutro, ni sunčano ni oblačno, pomalo maglovito u neodlučnosti kakvo bi raspoloženje trebalo zadržati. kao inače, moja staza i cilj su utabani. noge znaju bez i da im se išta kaže. osjećaju misli duboko zakopane u meni. očekivano mjesto dočeka me pusto i osamljeno. to što je takvo ne čini ga u mojim očima ništa manje lijepim, dapače, još je ljepše i privlačnije. priliči meni, mojim koracima, mojim mislima, mojem karakteru. bez prisutstva je ljudi, bez ijednog bića da ga onečisti svojom prisutnošću. svjetluca od nastale igre sjena i svjetla. znam, fenomen dobrodošlice prilagođen je mojim osjetilima.
... posrebreno more zalijeće se u svojoj strasti prema obali koja mu se podatno nudi. nigdje ostalih zvukova. samo ti pjenušavi uzdisaji između mora i obale. tek u daljni, negdje na pučini, skrivenoj iza maglene zavjese, sluti se kako svijet ipak nije nestao u nekoj čaroliji, iako ovo gdje ja jesam i jeste neka vrsta iluzije. sluti se da negdje s one strane, ljudi i životinje u njima zajedno u istom ritmu; drijemaju, rade, smiju se, plaču i dišu. samo u daljni iza tih istih maglovitih zavjesa, čuje se poneki brundaj zadihanog brodskog motora, kao jecaj starca na izdisaju.
... skidam obuću, zavrćem nogavice i spuštam se prema moru. čekam ga mi priđe kao obali. samo na tren iznenadi me njegova istovremena silina i mekoća, hladnoća i vrelina. bez ustezanja i zadrške omota se oko mojih nesigurnih nogu.
... a onda zagazim još dublje. sve dok ništa ne ostane osim pjenušavih uzdisaja između mora i mene...