... odnekud se čula ta riječ, mržnja. zasijana kao sjeme zla koje se neće tako lako odstraniti. nitko je naoko nije izgovorio na glas, usta su im pomodrila od potiskivanja unutarnjeg bijesa, gnjeva. kukavički su se izvlačile tuđe riječi napisane na komadima papira, podizale uvis visoko nad glavama, u stilu; to nisam ja rekao/la, već neki tamo puno pametniji. a kad Taj kaže da mržnja postoji, i da je ima samo u drugima a ne i u podizačima parola, onda je to tako i gotovo. kad se nema dovoljno vlastite pameti, pa se poseže za tuđom, onda valjda i jest tako i nikako drugačije. pitam se, ima li razlike u izvlačnju na površinu tuđih riječi i tuđih izlučevina. jednako mogu zvučat i mirisat, besmisleno kao odstajao izmet.

... meni recimo smrdi, ne tuđi izmet, jer je prirodno stanje ljudskoga otpada da zaudara, već ta riječ. mržnja. u rukama onih koji se njome rado služe i manipuliraju i koji s njom maskiraju svoja (ne)djela. meni, dakle, smrdi debelo na povrijeđen ego. smrdi na slabost karaktera. smrdi na kržljave ruke koje nisu u stanju posegnuti ni premi sebi, pa ipak nespretno i neumješno glumeći vrhunskog urara, posežu prema tuđim satnim mehanizmima. nije li red da najprije popraviš svoj? stao ti je negdje u prošlosti, tko zna na kojoj traumi, i krivo pokazuje uru. poslije ćeš druge popravljati, ako budeš i onda ikada mogao.

...zato se i događaju te misli o mržnji; drugi su ti koji te mrze, koji te tko zna zašto ne vole, koji su ljubomorni, koji su izdajice i prevaranti, drugi su ti koje ne opraštaju! a ti? što je s tobom?

... mijenjaš društvo i prijatelje kao toalet papir nakon velike nužde, sad si s jednim, pa malo s drugim, posije ćeš se opet vratiti onom prvom, nema veze, uporno se nadaš kolektivnoj amneziji umova, ono što si jučer rekao/la ne vrijedi i danas, stvaraš pravila za koje ćeš već kroz nekoliko mjeseci reći da ih se ne sjećaš, ništa u tvom životu nije stalno. ništa u tvom životu nje trajno. sve je lelujavo i prozirno. upravo se tako ponašaš s ljudima. lelujavo. naravno, ne zaustavljaš se ni na tome. ni to ti nije dovoljno. u svojoj paranoji o kolekitvnoj mržnji spram tvojega lika i djela, misliš kako netko konačno čezne, želi ti preoteti nešto od tvojega nadasve zanimljivog i „bogatog“ života smještenog negdje u dva za dva, bogtepitagdje, u nekom nepoznatom kvartu, nepoznatoga grada. život koji svu svoju smislenost i važnost dobija tek ovdje u virtulanoj stvarnosti. to je dakle ono što se iz mržnja drugih želi preoteti od tebe takve veličine?

...svašta, moj sinko, da nije tragično, bilo bi dakako smiješno. ali nije. živa istina.