... u početku, bijasmo životinje, pa i čovijek koji je izgledom odudarao od današnjeg. toj se pojavi nije predavao poseban značaj, ljepota kao takva bila je sporedna i nevažna. o ljubavi se nije pričalo. niti se razmetalo njome. bilo je to doba prije izuma slanja ljubavnih poruka i pjesama i potrebe da se ona igdje zabilježi, da je se potpiše i ovjeri kod javnog bilježnika. ili da se s njom u krajnjem slučaju manipulira. ona, ljubav, događala se svakodnevno. udisala se zrakom. iako joj uživatelji ni ime nisu znali. u današnjem obliku kakva jest, zamalo možemo pričati o ljubavi kao atavizmu, zakržljalom repnom zaostatku iz nekih drugih vremena.
...zato jer su ljudi počeli evolucijski napuštati životinju u sebi. kao da su majmuni, vukovi ili ptice, nedostojni njihove inteligencije. pa su se poljudili i uljudili. i ti novo iznikli pisači, počeli su toliko obraćati pažnju na ljepotu vlastite rime, sroka, toliko su se uživjeli u predodžbu sebe kao prenositelja božanske iskre, da su izgubili nit i bit. zaboravili su poantu. zaboravili su kako je sam čin davanja ljubavi(u bilo kojem obliku) najsvetiji u ljubavnom općenju, pa čak i ako ti je ona neuzvraćena. pa čak i ako ti je ona neuzvraćena. zaboravili su i da onaj koji ju daje nije glavna šahovska figura, niti je kralj niti kraljica, već najobičniji pijun. kako aureolu svetosti pri tome nosi figura prema kojoj se ciljano primiče šahovskim poljem, i kako se ljubav bez onoga koji će ju primiti, nikada ne bi imala sposobnost širiti. ostala bi nedorečena i neispunjena.
... ne i ne. ljubav današnjeg vremena drugačija je, a vrijednosti izvrnute. njena je specifičnost čak i u traženju publike. naročito u pljeskačima. bez njih, ništa. bez njih, kao da se ništa nije ni dogodilo.
... od onoga što danas nazivamo ljubavlju, ostala su ipak pet slova, LJ U B A V, bremenita vlastitom sokom iz nekadašnjeg edenskog vrta, koja kad danas završi na usnama i kad joj se posiše površinska slast, ostavlja često dugotrajno bljutav okus. Zato i jesmo tu gdje jesmo, nesvjesni vječne gladni za njom, napuhnutih trbuha od umjetne sitosti i konzervansa kojom je šopaju tko god stigne. što veći stupanj ljudskog razvoja, sve manji stupanj sposobnosti voljenja.
... o, vrli novi svijete!