...u početku bijaše ljubav, samo ljubav i ništa više, širila se kopnima, plutala nad morima, bila dovoljna samoj sebi. a onda Bog u svojoj prevelikoj ljubavi stvori čovjeka i ženu. i čovjek jednom kaže, kako voli ženu i kako bez nje ne može. žena ne uzvrati istom mjerom, jer već je u Raju jako voljela papirnati medij, i htjela da se točno i precizno zna, tko, koga, zašto i koliko voli, da se na zabilježeno stavi potpis da ne bi poslije bilo, nisam znao, nisam mislio i tako dalje. i tako čovjeku ne bi druge nego da se lati ugljene pisaljke i na listu banane zabilježi svaku svoju plemenitu misao koja mu u vezi čežnje nad čežnjama (žene) padne na pamet...

... idilična atmosfera ljubavi i povjerenja nije se događala samo između muškarca i žene, već i među pripadnicima istih spolova, jer kao da ljubav ima oči i kao da zna što je to spol! voliš i gotovo, pobenaviš od ljubavi, ne znaš zašto ti se to i kako dogodilo, samo voliš, i baš si sretan i jebe ti se za ostatak rajske ekipe...

...trajalo je to neko vrijeme, pisale se pjesme lude od ljubavi, štancale na listovima sve do ekološke katastrofe i istrebljenja stabla banane. to zato jer su se uz posvećene pjesme crtali i imaginarni leptirići smješteni u trbuhu, slale zvučne „edenyoutube“ poruke, neka se zna koliko je to jako, ali i kojekakve druge zvizdarije koje s ljubavlju veze nemaju. spominjali se neki novi pojmovnici, oni o bezuvjetnoj ljubavi, i onoj koja se između njih dvoje/dvije, provlači eonima, svjetlosnim godinama, njih dvije/dvoje kao srodne duše, srodne pič.. mačke, počela se zloupotrijebljavati riječ ljubav sve do razine gadljivosti i patetike. i tada je nešto puklo. i tada je nešto puklo. što je puklo, pitali su se mnogi u rajskome vrtu, i zašto je dovraga puklo? puklo je jer puknuti se mora, jer je iz pucanja i upucavanja sve jednom nastalo i nestalo. a puca i zato jer sve u čemu se pretjera, kad tad pukne. puca i ona što nije nategnuto, zato jer je bilo labavo, mlitavo i nepotentno, a kamoli neće ono prepotentno. to je čisti zakon fizike a ne poezije...

...i tek tada, nakon svega, odjednom se u Raju pokažu izvrnuta lica pisača s istrijebljenog lista banane. počinju se nizati druge vrste pjesama, sada zapisane na listu smokve. a na dlakavom listu smokve, ugljena pisaljka zapinje, zato ni stihovi više nisu savršeni, uzvišeni, posvećeni. iz svake riječi viri na desetke smokvinih dlačica. poezija označena figurativnim dlakama ali zapravo običnim ljudskim razočarenjem, je ona koja govori kako se više ne voli. kako se više ne voli. laže se i uvjerava kako se nikada ni voljelo nije! i kako je sve ono što se nekada ljubavlju zvalo, laž i neistina. nikada se nije ni odnosilo na voljenu osobu, kažu pisači sa smokvinoga lista. griješe svi koji misle drugačije, najbolje da sakatima za smisao poetike, tumačimo vlastiti izričaj. čitaj ako hoćeš, ako nećeš, široko ti rajsko/poetsko polje...