Ovih dana odlazim na terapije. Naš autobus pun je žena. Jednom riječju babinjak samo takav. Od samih početaka s nama je u autobusu i jedan sedamdesetogodišnjak. Čovjek tranzistor, tako sam ga nazvala.Taj se ne gasi do odredišta, a i kad stignemo, gleda samo naći prvo uho koje će ga saslušati.

Tako shvatim da njegova prava terapija nije ova gdje smo stigli, već da pričom liječi osamljenost. Pa mi se sirotan takav smili, ali kako i ja jako volim samu sebe, kad god mogu i ako nije previše uočljivo, izmaknem mu se.

Da stvar bude gore, njemu tamo redovno pozlije, vježbe ne može radi jer je jako debeo, a i sunce mu smeta. Tako svakoga dana imamo s njim sličan scenarij i natezanje sa sestrama; on tvrdi kako mu je srce ok, i kako nema problema s tlakom i kako dakako nema namjere odustati od ovih divnih terapija(koje on nota bene uopće ne može konzumirati). Jutros je tekao ovakav dijalog među njima:

„Šjor moj, zašto ste vi opet u autobusu? Jesam li vam rekla da ne dolazite? Nije to dobro za vaše srce.“

„Moje srce je u redu, ne brinite vi. Nije meni ništa.“, neda se on.

„Znate“, nastavlja sestra u šaljivom tonu dalje, „ako se srušite ovdje, samo da znate, samo mlađima od trideset dajemo umjetno disanje.“

„Molim?“,  činio se samo na tren zbunjen njenom izjavom .

„Eto to što sam vam rekla“, kaže ona i ponovi ono o umjetnom disanju i godinama.

Kad on ni pet ni šest:

„Sestro, samo da znate, moje zubalo ima tek dvadesetak godina, tako ako zatreba, a vi samo dajte...“

:))

Naravno i opet mu je pred kraj terapija pozlilo. Opet je bilo mjerenje tlaka i ležanje u sobi na kauču do polaska i tvrdnja kako je on zdrav, samo..

Dan je bio lijep, sunčan, a modrikasti vrhunci Velebita u daljini posut bijelom pjenicom od oblaka. More savršeno prozirno. Od nezamislive modrine i prozirnosti na tren vam se moglo pričiniti kako se nebo strovalio u vodu, a oblaci jer nisu imali kud, odlučiše zaplivati umjesto lebdjeti.

A onda sam malo zaspala u sjeni malenog tamarisa. Kad sam otvorila oči, poput fatamorgane ukaza mi se pred očima jedan ogroman labud. Ugledavši tu pedalinu, labuda, sjetila sam se, a sjetit ćete se i vi, one zaljubljene labudice o kojoj su pisale sve novine. Mislim da je to bilo negdje na nekom jezeru u Njemačkoj. Prava mala labudica zaljubila se u plastičnu imitaciju labuda. Nemam pojma kako su životinji mogla zakazati osjetila, te je od ljubavi potisnula i prirodni nagon za letom u južne krajeve. Pod parolom „bolje umrijeti nego se odreći ljubavi pa makar bila i neuzvraćena“.

A ja sam mislila kako se tako nešto, samo ljudima može dogoditi.

Vaša roladaodkokosa