Ja ne volim mesti da se razumijemo, osim ako kolumnu u prenesenom značenju ne shvatim kao metlu. Recimo, od kućanskih poslova volim peglati, zgužvane stvari ispravljati, dovest ih na glatko, preći čak i preko one mlitave sintetike koja se lijepi na malo jačoj temperaturi, peglam čak i smrdljive čarape, peglam sve što mi date da upeglam... Emilo će možda reći zbog nečiste savijesti, a ja? Volim osjetiti miris rublja i čistoće, toplinu užarene pegle nakon što pritisnem te „stvari“. Istina bog, ne vodim previše računa o snazi kojom to radim, pa sintetiku nekad spržim, a smrduckave čarape i dalje nagužvane bazde..:))
Ali, da ne pričam o „kućanskim poslovima“ i da ne lažem kako je hvatanje u koštac s metlom ili peglom, poduhvat vrijedan hvale. Nismo li ovdje da pričamo duhovnosti, magiji, vječnoj ljubavi? Da članica srce nema neodljivu potrebu to u vezi čišćenja spominjati svako toliko, sad ja ne bih osijećala krivnju. I moju i njenu. Ne znam kako je kod nje(nek pita emilia), ali evo jutros gledam stakleni stolić pun bijelog taloga... ma ko ga šljivi!
I dalje mi nije jasno to u vezi destruktivnog uma! Možda se Ljubica samo krivo izrazila. Moj um nekada postane takav kad dođem na Magicus. Češće psujem. Što nije dobro i što znači da je moj test tolerancije na pzd, labav. Obično na toj magicus vježbi, padnem. Od silne padavice moj um postaje uzdrman i zamišljen; šutjeti il' reći, podignuti srednji prst u zrak?, praviti se Tošo i kao ne zna se što je pisac htio reć! Pa da, to vam je sad ona situacija iz nedavnog wendynog naslova, bolje vam je imati duju u džepu i ne znati ništa! Um stabilan, a bogami i duša na miru...
Istina je da vrlo često pomislim, kako se i najozbiljniji i najugledniji autori ovog portala ovdje zjb, i zato je gotovo nevjerojatna činjenica kako ja nisam prokomentirala prdež mgracaninog psa. Nije moguće da se nitko nije zapitao gdje je u svemu tome izostao moj kolumnistički komentar? Zar ga je zaglušila snaga ispuštenog psećega gasa? Htjela sam dakako reć nešto, ali su me preduhitrili „najozbiljniji komentatori“ tog članka. Puni brige i pažnje, puni zebnje, jer ne dao bog da se nemili događaj ponovi! A ja kažem, što ne bi pas prdio kad mogu i ljudi? Pitate li se vi čime sve dopuštamo da nas hrane u životu, i kako nakon toga zamirišu naši vjetrovi?
Ha - ha...:((
Sad mi se čini, voz je proš'o, nisam uhvatila povoljan tenutak, odnosno nisam rekla dok se pod člankom još pušilo i smrdjelo, al' samo polako, ja čekam, slušajte mene, prdnut će taj pas kad tad opet, možda čak i snažnije, drugu ću smrdljivu priliku sigurno zgrabiti za gušu! Možda ću poslije imati nečistu savijest pa ću morati dugo i dugo peglati ne bi li ju nekako umirila...
Vaša roladaodkokosa