Kad trebam nabaviti namirnice obično nemam izbora, ulazim u mrski mi Konzum, i obavim što moram. I tako jutros natrpam svoju košaricu poprilično, i stanem u jedan od redova. Taman da ću početi s izvlačenjem stvari na pokretnu stazicu, kad me netko potapša po ramenu.
„Jel' gospodo, imate li vi Konzum karticu?“, obrati mi se nepoznata žena.
„Imam“, kažem nevoljko, kao da ispovijedam grijeh, jer kao što sam rekla, ne volim taj lanac trgovine, a opet kao prodana duša, njihova sam. „A zašto?“, pitam dalje.
„Ništa onda“, kaže ona,“ mislila sam da možda nemate.“
„A zašto ste to mislili“, pitam i dalje puna znatiželje, nikada me to nitko nije pitao osim trgovkinje na kasi, što razumijem.
„Pa, mislila sam ako je nemate, da vašu robu provučem na svoju karticu?“, kaže ona i nekako se nelagodno smješka.
Ja je blijedo gledam. Šutim, pa se okrenem prema traci i mojim namirnicama koje su počele kliziti lagano prema naprijed. Uprem mozak, ali jutro je. U memljivoj je kaši od snova i kao da se nema namjere uključiti i sve kao da mi govori „žao nam je, uspostava s centralnom jedinicom nije uspijela, pokušajte malo kasnije“.
„Ma čekajte“, počnem ja opet jer mrzim kad ne kužim situacije, a zanimaju me. „Ništa ja vas nisam razumijela, zašto bi ste vi moje namirnice provukli kroz vašu kartcu? U čemu je kvaka?“
„Zbog bodova gospođo. Mislim, ako nemate kartice, onda je vama svjedeno, šteta je da propadnu“, reče ona.
„A takoo...“ Nelagodno se okrenem od nje i uopće ne znam kako bi na ovo reagirala, nikada mi to nije palo na pamet, i to me posrami. Po prvi put razmišljam o tome; koliko zapravo moraš biti siromašan da tako nešto pitaš... nekoga?
Titram. Stojim na nekom svom rubu samo meni znanom. Kako bi bilo da ne priložim svoju karticu, i da predložim ženi da učini ono što me pitala, ali tako mi postaje užasno neugodno. Ne znam ni sama zašto, razmišljam kako bi je tom zakašnjelom gestom koja naprosto nije bila na prvu, mogla sad nakon svega poniziti, uvrijediti. Pa šutim i ne činim ništa.
Platim, dam tu ušljivu plavu karticu trgovkinji i počnem spremati namirnice u torbu.
I kukavički slušam razgovor te žene koja je sada upravo na redu.

„Četrnaest kuna.“
„Četrnaest kuna, jelte, to ne može na kartcu?“
„Ne, ne može“, kaže trgovkinja.
„Znači ništa od bodova...?“
„Žao mi ne gospođo, ali ništa...“
I vidim je gdje drži u ruci sam malo svježeg kravljeg sira za cirka 14 kuna, ništa više...
Moje se ruke od težine otegle do poda. Što od namirnica što od jebene plave Konzumove kartice...:((((

Vaša roladaodkokosa