Ne treba biti neki veliki psiholog da bi se znalo kako djetinjstvo uprskano od strane vlastitih roditelja obilježava trajno budućnost. Kao dijete, još uvijek si nesposoban shvatiti zašto su baš tebe dopale te iskompleksirane kreature u liku roditelja. I nije da ćeš tu činjenicu u potpunosti shvatiti niti kad odrasteš. Ali kad takav jednom odrasteš, počinješ se vidjeti u svemu što nije u jednom komadu. Na primjer, u puknutom porculanu skrpanom super ljepilom, misleći pri tome kako su skriveni rezovi vidljivi samo tebi! I što drugo da radiš tako malen i nejak, osim da plačeš, duriš se ili samo sliježeš ramenima. Kasnije kad odrasteš postaneš lik s maskom čiju vanjštinu krasi sve i svašta a najmanje osmijesi. Postaješ kopija svojih roditelja, pa najčešće radiš isto ono što su i tebi radili. Ili dobro ili loše. Ovisi kakve si sreće u životu bio. Navest ću vam dva primjera, koja su se ovih dana događala na mojoj plaži. Nažalost bilo ih je i više nego samo dva, ali tko bi to sve…

1. U pitanju su domaći stanovnici, točnije otac i sin. Nemaju baš nekih dodirnih točaka što se tiče komunikacije, osim kad otac zaključi da sina treba klepnuti ili podviknuti zbog neposluha. I tako prekjučer govori tata sinu prije nego što je s plaže otišao kući:

-         Šime, danas nemoj žuriti kući. Jesi čuja? A glavonjo, tebi govorim?! Ne pravi se blesav!

-         Zašto tata? – pita Šime koji ga uistinu i sluša tek na pola uha.

-         Pa znaš da danas mama radi do kasno. Prije ponoći neće…tako, nemoj da ti ponavljam sto puta, ja sad idem a ti se ne žuri kući! – i pri tome naglasi tu riječ, da se ne žuri. Šime ima osam godina, i živahan je . Pomislila sam tada, što li se tek događa kad Šime konačno dođe kući? I što ako ipak dođe ranije i time prekrši zabranu? Niti najlošija mama na svijetu svom djetetu ne bi to rekla, sine ne žuri se kući, ostani na moru do kad hoćeš, tata neće doći do večeri. Drugim riječima, jebi se sinko i snađi se sam. Smetaš mi!!

1.  Jedna obitelj iz unutrašnjosti zemlje dolazila je sedmicu dana svaki dan na more; otac, majka, kći i sin. Otac i sin ulazili su zajedno u more. Zajedno su i izlazili. Ma zajedno su se i sunčali. A tek kako su se zajednički natezali u moru! Kad kažem natezali, to je tako i bilo. Mali ima oko 13- tak godina, krupan je i dobro uhranjen dečko. Dakle, najprije bi otac obgrlio i zajahao sina s leđa, nešto kao u stilu; mi se hrvamo u moru. Vrlo neukusno po mom mišljenju. Bilo mi je neugodno to i gledati. A nakon toga bi uslijedilo igranje s lopticom u moru i dobacivanje. Zatim slikanje. I tako svaki dan. Zadnjeg dan, imala sam tu nesreću da sam otplivala u njihovom smjeru i odmah primijetila musavo dječakovo lice. Usta mu se objesila do brade. Opa, pomislim ja, danas neće biti loptice i natezanja u plićaku. A onda začujem tatu:

-         Što je, koji kurac sad hoćeš? Hoćeš da se igramo s lopticom?

-         L

-         Nećeš, jel? Onda izlazi van iz mora! Odma! Jesi me čuo! Ti ćeš se meni tu musiti!

-         Ali tataL...( i sad mali tu nešto kaže meni nerazumljivo)

-         Što? Dosadno ti je? Ma nemoj, a što misliš da meni nije bilo isto tako tvojih godina. Uvijek sam. Nikada nikoga. Nijednog prijatelja. Nego sam. SAM! I? A pogle me sad, što mi fali? Baš ništa.

Aha, kako da ne, baš ništa ti ne fali, osim koja dasketina u toj blesavoj tikvi. I otplivam dalje da ne čujem to što i nisam trebala čuti i da ne vidim ljudska sranja na koja sam naletjela u moru. Dakle, on(tata) je bio sam, asocijalan ili što li mu je već bilo kad je bio mali, pa i sin mora biti takav. A zašto? Malome je dosadno od toliko godina biti s nadrkanim starcima i to nije prihvatljivo? Ali zato se drpati pod morem s dečkom u pubertetu i dobacivati se s lopticom, e to je ok!

Kasnije, sve je opet izgledalo normalno i uobičajeno, kao prava sretna obitelj. Mali je prihvatio tatinu omiljenu igru u plićaku. Tata je najahavao vlastitog sina, a onda je opet malo u igri bila loptica, i za kraj smiješak u fotografski aparat.

Vaša roladaodkokosa