Rečeno učinjeno. Ništa lakše za mene. Volim zadaće, volim izazove a volim i zamišljat situacije u kojima bi se u životu mogla naći. Dakle dotična mi je osoba na portalu rekla da neka se volim probat izrugati samoj sebi. Da je izrugivanje samom sebi tek vrhunsko majstorstvo?!? Jer da ona to svakodnevno čini pa neka probam i ja! Možda nešto naučim o poniznosti, jelda.

Gle, a ja sam mislila da to i inače radim! Zar ne radim? Nisam baš sigurna da se itko s tolikom silom negativnih epiteta okitio kao moja malenkost. I to ne samo onima epitetima koje su mi drugi dali već i sama to činim. Nerado, ali činim. Nije to meni problem, u mene nema takve bahatosti, uznositosti i pretjerano visokog mišljenja. Ja sam „rolada srednje klase“J. Da nije tako, vjerojatno bi si sama sebi rekla, gledaj roladice moja, ipak tvoja pamet, um, znanje u ovom svijetu nešto znači, kog Boga još radiš na onom portalu, tamo ti nitko nije niti do koljena? Ali da ne mudrujem previše, prelazim na zadani mi zadatak.

Prije nego sagledam svoju roladnu strukturu iz ptičje perspektive( jer to je zadani mi zadatak), učiniti ću to iz ljudske. S obzirom na to da sam ipak namijenjena ljudima a ne pticama.

Zamislite da me kreatorica umijesi nikad bolju, recimo savršenu. I onda iz skroz meni nepoznatog razloga odloži me na sred ulice. Osjećam očaj i beznadnost situacije jer znam da me sad nitko neće niti dodirnut iz čiste predrasude da sve ono što se jednom nađe na ulici i podu, smeće je. Kao da je isto biti rolada na blagdanskom stolu ili na ulici. Nije. U ljudima odmah proradi tisuću misli i primisli, iako me niti kušali nisu. Kao da ikada hoće?

Samo te okrznu pogledom i donesu zaključe onako kako to ljudi vole raditi sa svime što se nalazi cesti. S prezirom i gađenjem.

A sad pređimo na ptice.

Ležim tako na cesti, lijepa i ukusna, tek učinjena ali odbačena, ali kao da to ptičjem jatu nešto znači. U ptičjem oku za pretpostaviti je da se pričinim ljudskim drekom.( pogledajte dobro sliku goreJ) Ali njima, jer ptice nemaju predrasuda, zamirišem snažno po kokosu. Dakle sad postajem mirisno govno. Jato galebova kruži oko mene nesigurni što im je činiti, pojest me ili pokakati. Nikad se dotada nisu susreli s mirisnim smećem. Galebovi su ptice koje vole smrad i otpatke. Kopanje po smeću i hranjenje istim, njihov je svakodnevni posao. I na kraju, niti njima nisam dobra. Nisam dovoljno zasmrdjela. U svojoj nesigurnosti, odmah na brzinu što od straha što od mržnje, ostave oko mene sadržaj svojih crijeva i odu u nove galeblje pobjede.

Stojim tako sama na sred ulice pomalo zakužena njihovim crijevnim mišljenjem o meni. Priznajem, na trenutak čak i zaboli.

Zatvaram oči i govorim si, nema veze. Možda nisam za ljude. Možda ni za ptice nisam. Kako da se onda u jato uklopim? Manje zaboli kad shvatim da nisam ovisnik o onome o čemu ljudi i ptice jesu; o pojedincima ili o jatima.

I tako zatvorenih očiju zamislim se kao Jonatan. Pa poletim.

Vaša roladaodkokosa