Ima već nekoliko dana da me kreatorica nije umijesila. Ne znam koji su razlozi tome, osim ako nije na dijeti, a onda će i stvaranje moje kolumna postati upitno. Od mene tek neki ostaci, mrvice koje se vuku zaboravljenim ladicama frižidera. Jedva da sam sposobna napregnuti svoj um i istisnuti koju rečenicu. Ali evo ipak, nešto.

Danas sam vam htjela napisati nešto o kiču i ukusima. Jučer se na njenom omiljenim portalom o tome pričalo naveliko. I kako je zaključila velika većina članova, dobro je biti kičast. Kao nema u tome ništa zla! Kao kiča ima od kad je svijeta i vijeka. Kao neka krilatica je nastala; budi KIČ, budi ZENIĆ.  E, pa tko sam ja da opovrgavam bilo što. Puno vas je brate koji tako mislite i složili ste se s tom izjavom, a ja sam i tako sva neka izmrvljena rolada. Usamljena u tami frižidera. I nije da me niste mogli u vašem uvjeravanju pokupiti i navući na svoj mlin, mogli ste, ali ipak, niste. Bit će da su vrata moga frižidera bila čvrsto zatvorena ili je portal od strane kreatorice bio na vrijeme zatvoren za utjecaj bilo koje vrsteJ.

Kič, jednako, neukus. Kič, jednako, pretjerivanje. Kič, jednako, imitacija. Kič, jednako, neoriginalnost. Kič, jednako, jednoumlje…čak se i od blagdana uspije napraviti vašaraj-kičeraj.

Svaki onaj koji se služi tim stilom, nesvjestan je zapravo svoje kičaste forme. Kičastoga uma. Kičastih navika. Priznajem u ovom trenutku da to mogu biti i ja sa svojom kolumnom kao i kreatorica sa svojim pričama! Naravno da svaki kič ima veze s kulturom, odgojem i obrazovanjem. Ono što ne možeš dosegnuti umom, znanjem, kulturom i srcem, smatraš dosadnim i napornim za svoj nervni sistem. Rasturaš po svom umu silujući ga u nastojanju da istisneš bilo što. Kič je dijete rođeno iz silovanja, incesta, samoga sebe, svim i svačim. Silovatelji ne vole da ih se proziva pogrdnim imenima, pa u želji da se kamuflira nastao zločin tome bahato dodaju naziv „umjetnost“ kao širok pojam za košaru svaštarenja. Neka, nema zla u tome, reći ćete na to. Bolje i to nego se tuči, svađati, prepirati. Slažem se, ali dobro je znati uočiti, razlučiti ili raslojiti… kič od ljepote… ne moraš niti biti majstor da bi bio sposoban to raspoznati.

I sad je gledam, kreatoricu, čita knjigu i drži keks u ruci, napolitankuJJa joj kao više ne valjam. Kvarim joj figuru. Ja bih dodala, možda umnu figuruJ. Draža  joj je kičasta i umjetno napravljena napolitanka, nego li ja. Gurnula je keks u usta i umjesto da ga zagrize kao svi normalni ljudi, spontano i nesvjesno, okrenula ga bočne, te ga je zubima lagano otkinula. Pri tom mu je samo odvojila gornju koru. Suhu i bez čokolade.

Suha korica zalijepila joj se za nepce poput hostije, dok promatra ostatak napolitanke u ruci sada s čokoladom otvorenoj pogledima. Što je bilo iz unutra, skriveno, sad je dospjelo van. Nije bilo namijenjeno da se vidi. Ali se vidi. Ih, da sam joj samo moga reći koliki ljudi su takvi, kao polu jestive napolitanke, moraš ih raslojiti da bi došao do srži.

Zadubljeno je promatrala na čokoladi ostatke utisnutu mrežicu s gornje suhe korice. Čokoladni MatrixJ Ha, jel vam palo to ikada na pamet?

Napokon kreatorica uočava, da ono što jede nema veze s originalnom švicarskom čokoladom kako je sugerirala reklama s pakiranja i sve joj zamiriše na podvalu. Zubima sastruže gornji sloj čokolade. Presladak joj je. Namršti se od nezdravog i sladunjavog šećera. Ipak, pojede ga. Zašto? Pa zbog nametnute joj sugestije da je to dobro i ako svi kažu da je dobro neka samo nastavi dalje. Ako mogu svi, neka se ne pravi filozof, i neka jede i dalje. Ako pri tome ne uživa, njen je problem.

Pokušava dokučiti, sada nakon što su se okusi izmiješali zajedno s onom prvom pojedenom suhom koricom keksa, kakvog je zapravo okusa napolitanka.

Kič na okupu, bilo je prvo što joj je palo na pamet zatim povuče paralelu sa samom sobom; gomila nabacanih atoma na okupu. Ili ipak možda umjetničko djelo? Takvima se rodimo ali se ponekad pretvorimo u kičaste i neoriginalne ikone!

Raslojavanje, je bila druga riječ koja joj je pala na pamet!

Sve treba raslojiti; napolitanke, glazbu, ljude, situacije, probleme…

Napokon je raslojila napolitanku do kraja, koricu po koricu. Na zadnjoj je uočila da joj fali poveći sloj čokolade. Greška? Čokoladni Matrix s greškom? Malo morgen! Zajedno mozgamo o greškama, kiču, ljudima i napolitankama i zaključujemo; sve se rađa jedinstveno i bezgrešno. U pitanju je uvijek ljudski faktor; znate ono, u krivom trenutku i na krivom mjestu, stisneš pogrešno dugme, i za čas dobiješ ekstrem i pretjeranost, odnosno, napolitanka bude prelivena s manjkom ili možda čak i viškom, sasvim već davno određene i namijenjene joj čokoladne mase. A s tim se onda treba znat nositi u životu. S tim manjkom ili viškom!

I sad, kako vam drago, grizite raslojeno ili neraslojeno. Sve prema vlastitom nahođenju. U slast vam bilo prigodom nastupajućih blagdana...

Vaša roladaodkokosa