Subotnje jutro je. Izlazimo zajedno iz dućana, ja i kreatorica. Dan je oblačan a puste ulice kliske od napadale kiše. Nas dvije stalno smo zajedno, ona ponekad budna, ja uvijek. Ja nje svjesna 24 sata, ona mene kako kad. Kad joj zatrebam i po potrebi. Zato što nije uvijek budna, ljudi kraj nje nekad znaju proći poput plutajućih klada u rijeci života.

Negdje na pola puta između dućana i kuće u susret nam prilazi jedna osoba. Odmah mi padne na pamet ona riječ „klada“. Evo jedne plutajuće, pomislim. Ipak volim pogađati, da vidim, neće li ipak trznuti. Zanimljivo, spazila ju je na takav način da su joj se razbudile sve pozaspale antene. One antene koje i inače služe za ljude. One koje se nikada ne bi ni smjele ugasiti. Gledamo tako zajedno. Ona promatra ženu a ja nju, kreatoricu. Čitam joj misli. U njima stoji, znam da će se nešto dogoditi, znam da će me nešto pitati. Novac? Najvjerojatnije.

A ta žena što nam prilazi nije prosjakinja. Mlada je žena između 20-30 godina. Tanka, visoka, plava i krhka. Bljedunjava. Možda iz narkomanskog miljea.

Na nekih tri metra udaljenosti obrati joj se:

-Gospođo, molim vas, imate li što sitnoga?

U njoj antena za ljude na viskom stupnju aktivnosti, dok joj je razmišljanje, dati ili ne dati svedeno gotovo na trenutačnu reakciju. Jer jako dobro zna; nema tu razmišljanja duže od sekunde. Sve nakon toga dovodiš sebe u situaciju da: ili ne daš uopće ili daš, ali nevoljko. Mislim, u redu je i dati kao i ne dati, jedino ne valja ona riječ “nevoljko“. I ona je toga svjesna jako dobro. Tko zna zašto, ali odmah je posegnula za novčanikom, možda zbog aure samoće i napuštenosti koju je žena vukla za sobom. To se nije moglo ne uočiti. Kreatorica i sama vrlo često razmišlja o tome kako bi izgledala na mjestu onoga koji preživljava s dvije, tri kune dnevno. I živi od ispružene ruke u vis! A najčešće u njima drži prazninu, zrak.

Dok je otvarala novčanik, učini joj se stvarno jadnim dati samo nekoliko kovanica. Što će kupiti s 3 ili 5 kuna. Lizalicu? Žvaku? I odluči joj dati krupno. Iz tog razloga želi je uvući u razgovor, pa joj reče:

-Koliko zapravo sitnoga ste mislili? Koliko vam treba recite?

Iznenadila ju je brzina njenog odgovora:

-Pa sad. Kad već pitate, i ako nije problem, trebala bih točno deset kuna.

A u novčaniku, nakon jutrošnje kupovine, ostade joj jedna novčanica od 10 i jedna od 20 kuna. Dakle pitala je 10 i to je i dobila:

-Evo, izvolite -  reče kreatorica. I dade bez razmišljanja i premišljanja. 

-Hvala,- kratko izgovori žena.

-Molim -  uzvrati kreatorica.

A onda se pozdrave i odu. Nakon nekoliko koraka koje obje učine, svaka u svom smjeru, žena se naglo okrene i zazove je:

-         Hej, gospođo?

Ona se okrene, a žena nastavi.

-Želim da mi vjerujete, hvala vam, zaista… zaista… zaista… vam od sveg srca hvala. Nemate pojma...

Na te riječi zajedno smo zadrhtale. I bit će da nema pojma...

Teško da vam mogu prenijet ton, boju i atmosferu te hvale, izrečene iz dubine srca za tih bijednih deset s kojima ne možeš baš ništa kupiti. I sad razmišljam o tome, nema to veze s novcima. U tom trenutku nešto se tu drugo primilo i davalo. I baš se pitam tko je bio pravi primalac a tko davalac. One su jedna drugu iznenadile raspalivši se točno posred srčane čakre. Dogodi se to tako lako, ako mene pitate. Kada umjesto mrtvih klada u rijeci, ugledaš živa stabla, ranjena, oštećena, nagrižena, slomljena svim i svačim, u šumi života.

I tako mahnu jedna drugoj, osmjehnu se usnama i srcima, i krenu svaka svojim putem.

Do kuće je kreatorica tiho plakala. I molila Boga da nikoga ne sretne, ne voli baš objašnjavati svoje suze nikome, osim samoj sebi. Postoje ljudi koji vam iz nepoznatog razloga dodirnu srce, susreti naoko nevažni koji se nikada ne zaboravljaju.

Vaša roladaodkokosa