Slobode i ograničenja…hm..
Uzimam trenutno moju situaciju..kost je vjerojatno zarasla ali i dalje rasterećen hod i više mirovanja... preporuka liječnika!
E sad  prelazim iz tjelesne u duhovnu sferu.
Putovanje duše ka prosvjetljenju,,ni tu nema žurbe .jer tko žuri nogu slomi!
Razne tehnike.. razni  učitelji.. isti  cilj…oslobođenje!
Onako si ga mislim,svaka duša ima svoj put i zašto je požurivati,,zašto ikog osuđivati?
Zašto kontrolirati ljude i situacije  i zar nije jednostavnije samo se prepustiti…
Teći poput vode,zaobilazit veće kamenje a manje odnositi pred sobom i biti uvijek bistar..čist i odražavajući...
Poput ogledala koje reflektira svjetlost  a na nama je da ga povremeno obrišemo...očistimo od  prašine da bi se u njemu mogli ogledati svi koji kraj njega  prolaze…
O da, debeli je sloj se nakupio tokom godina, na naše ogledalo.,.sloj sjećanja…nametnutih stavova…raznih strahova...pogrešnih  stavova.  A na nama je da čistimo…
Usput se pomažući,štakama..uzimajući sve ono dobro u nama, sve pozitivne misli…sve dobre savjete ali  pritom ni na trenutak ne zaboraviti da je to naše ogledalo duše i ničije više..i  da u njemu dominira naš lik,jedinstven i poseban..
Odabrati svoj put..i  kretati se njime bez žurbe...prateći znakove.. slijedeći  srce..ne dopuštajuć .da nas ama baš nitko. sa njega  skrene u pogrešnom   pravcu…
Rasterećen hod…i  mirovanje ..zastati kad je potrebno...stati  u tišini i oslušnuti svoju dušu što nam u tom trenutku  šapće…

Prihvatit što nam život donosi bez velikog uzbuđenja..bez euforije i bez velike žalosti…
Biti samo putnik među drugima. jednak i  istovremeno različit  poštujući  Put i putnike na njemu…
A dato nam je toliko slobode i toliko izbora i samo je na nama da izaberemo…
Poneki  je korak bolan,budimo spremni..ali svaki  je sljedeći lakši i bliži cilju,a nikad nismo sami..uz nas stoje pomagači..oni vidljivi u liku naših roditelja i prijatelja i oni nevidljivi koje slutimo u besanim noćima,,. na rubu zjenice...koji nam ulaze u snove i razgrću maglu oko nas. I pružaju nam ruku ako ih pozovemo. Dodaju nam štaku da se oslonimo i tako lakše krećemo…