Često koristimo rijeku kao usporedbu sa životom i ponekim životnim situacijama. Ponese nas život poput rijeke, baca, udara o obalu, potopi pa opet izroni, i tako dan za danom neprekidno bujica nosi, a ponekad nas zadesi i suša.
I riječi se često nižu poput riječne bujice. Teku bez prestanka i tvorcima riječi nikad nije bio problem perom prenijeti na papir sve ono što im je na srcu i u duši. No životni, a i neki drugi virovi nekad znaju biti toliko jaki da u trenutku voda bude iznad glave, a ponekad i progutaju riječi koje su do tada nesmetano tekle. Tada nastaje riječna suša ili nedostatak inspiracije odnosno govora!
U tim trenucima riječi presuše a poteku suze. I suze ponekad znaju tvoriti rijeku. Nerijetko ih zna biti toliko puno da teku danima.... nekad zbog žalosti za našim bližnjima koji su preminuli, nekad zbog razočarenja u prijatelje ili rođake koji znaju namjerno ili nenamjerno povrijediti, a često suze znaju poteći i nad nama samima, oplakujući vlastitu sudbinu.
Često u toj životnoj bujici zna biti i piranja koje krvožedno čekaju na svoju žrtvu. Tada treba prilično truda da se lovcima izmakne i da se smjestimo na sigurno.
Sve u svemu, u životnoj rijeci, baš kao i u pravoj rijeci zna zavladati prava suša. Tada svi znakovi života nestanu, a samo se na dnu mulja ili taloga može ugledati pokoja travka, neki riječni rakić ili neki punoglavac koji pomisli da je rijeka postala bara.
Tad željno očekujemo kišu koja može sprati i suze i tugu i napuniti životno korito vodom koja bi nas opet mogla ponijeti i čija bujica bi imala takvu snagu da riječni tok koji nas nosi ne bi mogao zapeti nigdje u grmlju, o kamenje ili poput ponornice nestati.
No previše kiše, baš kao i previše suza zna nanijeti i štetu ako neprekidno teku. Jecaji iz naše duše poput grmljavine mogu izazvati strujni udar, i slomiti nam srce, a snažna bujica nas može ponijeti bez kontrole ukoliko ne sakupimo dovoljno snage da plivamo bez obzira u kojem smjeru nas struja nosi.
A što je onda činiti?
Ima li nade da se opstane u toj životnoj rijeci bez obzira na kiše, bujice, sušu i krvožedne ribe?
Naravno da ima!
Za vrijeme bujice treba imati dovoljno snage da se suprotstavimo struji i plivamo i uzvodno ako je to potrebno, a krvožedne ribe prepoznat ćemo po izrazu na njihovoj glavi koja izgleda poput osmijeha, široko razjapljena čeljust koja na prvi pogled mami, a na drugi shvatimo da samo čekaju plijen.
E TAKVE TREBA IZBJEGAVATI, ili pored njih samo plutati dok sami ne odu potražiti neku drugu žrtvu!