Čudna je ljudska psiha.  Način razmišljanja koji gotovo neobjašnjivo cijeni puno više ono do čega teško dođe i skupo plati, dok na poklon  često gledamo s prezirom i omalovažavanjem.

Dogadja se to vrlo često u svakodnevnom životu. Ako prijatelju ili nekom potrebitom ponudimo besplatnu pomoć ispadne da ju  taj opće ne treba. Jer besplatna pomoć ili razgovor nije prava pomoć i nije jednako dobra kao što je ona koju treba platiti  – recimo kod psihijatra čak 300 kn po satu.

Naprimjer, kreirala sam cijenu svojih proizvoda uz vrlo nisku maržu, tek toliko da od zarađenog novca mogu pristojno živjeti, pri tom uzevši u obzir socijalni status mojih sugrađana koji vrlo teško spajaju kraj s krajem. No to ne znači da je kvaliteta lošija.  Iako je veliki broj kupaca zadovoljan ponudjenim vrlo često mi se dogodi da me po nekoliko puta pitaju ponovno za cijenu ne vjerujući da je tako niska.

-         Pa što nije u redu s njima da je tako niska cijena?  Pitaju začuđeno umjesto da dobro razmotre sve što im se nudi i da budu  jako sretni što imaju takvu povoljnu priliku koju svakako treba iskoristiti. I prođe jako puno vremena da proizvod nema nedostataka, već jednostavno ima cijenu koja pokriva sve troškove i daje prihvatljivu zaradu.

-         Često prijateljima  potpuno besplatno znam napisati  razne molbe, podneske, žalbe, prigovore, koje odvjetnici naplaćuju po više od 500 kn po komadu. Isto tako često se nakon toga više niti ne jave,  jer je to potpuno beznačajna pomoć.

-         Danas eto dođe kod mene gospodin koji želi kupiti jednu nekretninu pa pita da li sam ja agent u posredovanju pri prodaji nekretnina.

-         Kažem, nisam, ne posredujem u nekretninama, prodajem svoju nekretninu. 

-         E, onda ništa – veli. Kad niste agent ne možete mi pomoći. Gledam ga u čudu, ne shvaćajući što mi želi reći. Kupac je za nekretninu, sva dokumentacija je pred njim, zadovoljan je, želi kupiti ali traži agenta koji bi pri tome posredovao iako smo neposredno u kontaktu i agent nam ne treba. Zašto? Opet pitam! Kaže zato, što agent naplati svoju uslugu kad napiše ugovor i to onda vrijedi!

-         Pa ako vi insistirate da idete agentu, odite, ili odvjetniku, nije problem, kažem mu.

-         E sad on  meni uzvrati: Ma možete i vi napisati ugovor, nije problem, ali morate mi ga naplatiti.

 

-         Pa kako ću vam naplatiti kad ga ja napišem za pet minuta,  i to mi nije nikakav problem,  rado ću vam to napraviti bez naknade, opet mu odgovorim.

-         A ne, to onda nije ozbiljno. Recite koliko je to novaca da vam platim.

-         Gledam ga u čudu i ništa mi nije jasno. Stalo mi je da završim posao, i želim mu pri tome olakšati da ne plaća skupe usluge odvjetnika ili posrednika, ali on ne želi niti čuti da ne plati, jer ako plati tada to prema njegovim riječima tek vrijedi.

-         Nazovem odvjetnika i pitam koliko takve usluge inače koštaju. Kaže odvjetnik oko tisuću petsto kuna.

-         Biste li vi mirnije spavali kad biste mi platili? pitam ga. Kaže bih, jer onda znam da je sve kako treba.

-         Ja vam ne  želim  naplatiti, žao mi je, ali ću vam napraviti sve kako najbolje mogu.

-         Konačno je pristao. Kaže dobro,  napišite, vidim vi volite poklanjati, ali ljudi više vole platiti, osjećaju se sigurnije.   Bile su tom razgovoru prisutne i druge stranke, smiju se, nije im jasno da netko više voli platiti nego li proći povoljnije a sve zbog nekakve prividne sigurnosti koju  daje plaćanje.

Isto je sa drugim besplatnim oblicima pomaganja. Ljudi to jednostavno teško prihvaćaju kao dragocjen dar. Oni koji rado pomažu, ili žele shvatiti ili razumjeti druge često u očima drugih izgledaju kao besposličari. Kao oni koji su zgubidani i nemaju pametnijeg posla pa si  pomaganjem  krate vrijeme.

A oni koji vole pomoći ili dati u tome nalaze ispunjenje samog sebe. I sretni su kad pruže nekom ruku, kad se nekome nasmiješe, kad mu na neki način olakšaju tegobe.

Samo se svijest u ljudima treba promijeniti pa da ne bude ono „poklonjenom konju se ne gleda u zube“ već da dar koji je nekom dan od srca bude od srca i primljen.

Bar bi tako trebalo biti. Valjda će i biti jednom. Nekada.