Bilo je to u ranim prijepodnevnim satima, prošli tjedan, kada i nije bila prevelika gužva na gradskim parkiralištima. Kao i većinu prethodnih dana parkirala sam ispred pošte u Branimirovoj i upravo izlazila iz auta, kada su sve uzbuđene prema meni prilazile tri Španjolke, pričajući nesavršeni engleski kakvim se i sama služim.
"Pričate li engleski?" Uzbuđeno su me pitale, a nisam odmah mogla shvatiti uslijed čega je nastalo to uzbuđenje. Vidjela sam da u ruci imaju kaznu za parkiranje u iznosu od 200 kn.
"Koliko košta parkiranje u Zagrebu?" pitale su sve tri u jedan glas.
"Šesnaest kuna" odgovorim im.
"A zašto je onda nama naplatio šesnaest kuna, i još dvjesto kuna?"
"Kome da se požalimo? Kako da to riješimo? bile su jako nesretne, ali još uvijek nisu bile ljute.
Gledala sam uokolo ne bih li vidjela djelatnika Zagrebparkinga ali nisam ga uspjela uočiti. Prošlo je nekoliko minuta, a onda sam ih zamolila da ga pričekaju, a ja ću za to vrijeme otići u poštu obaviti planirano.
"Možemo li ga mi dovesti tu kod vas, kad ga nađemo?" pitale su.
"Naravno da možete, ja ću se vratiti i onda s njim popričati!" rekla sam, iako sam unaprijed znala da od razgovora nema koristi. On kaznu ne može i nema pravo poništiti.
One su i dalje uzbuđeno objašnjavale kako su prenoćile u hotelu Central, i kako im je auto parkiran ispred, na parkiralištu. Da im je parking istekao svega 2 minute, i da im nije jasno zbog čega 200 kn kazne, međutim, mogla sam ih saslušati, ne i pomoći im tog trenutka.
Vraćajući se iz pošte, vidjela sam da još uvijek stoje kod mog auta, ali djelatnika Zagrebparkinga nisu našle.
Čim sam im se približila i dalje su nastavile objašnjavati, do trenutka kad su ugledale istu takvu kaznu u mom autu.
"Što vi radite kad vam napiše kaznu?" pitaju me.
"Ništa, ne plaćam ju, napišem žalbu i čekam da se riješi ili da ode u zastaru" odgovorim.
"A što će se dogoditi nama ako mi ne platimo?" pitaju me.
"Ništa" odgovorih, "Ustavni sud je takvu naplatu proglasio nezakonitom, i ako platite dobro, ako ne, ništa, ništa se neće dogoditi!"
"Je li stvarno tako?" sad su se već smirile.
"Da, rekoh, budite bez brige i odite svojim putem, uživajte u gradu i ne dajte se ovakvim stvarima izbaciti iz takta!"
"You are the most human in Zagreb" veselo su me stisnule, i sve tri poljubile, a potom radosno otišle!