Netremice je gledala u film na televiziji u kojem je partner svoju partnericu nježno obgrlio oko struka i vodio je plesnim podijem. Očavarali su je ti lagani pokretni poput klizanja po ledu, tako su izvježbani bili njihovi pokreti.
Oduvijek je sanjala o plesu. Silno je željela da obuče najljepšu večernju haljinu koja bi sezala čak do poda, i u kojoj bi se osjećala poput kraljice. Jednom davno jedan od njenih najboljih prijatelja poslao joj je poruku na mobitel; „Vodim te na ples!“   Uzbuđeno je čekala večer, razmišljajući što bi i kako bi obukla, a kroz glavu joj prolazilo milion misli. Iako u srcu dijete, već je bila odrasla, bila je majka, udana žena, nije bilo moguće otići s nekim drugim na ples, osim sa svojim zakonitim suprugom, i tužna, nesretna, silno razočarana u sebe samu, otpisala je na poruku; „Princeza je izgubila svoju staklenu cipelicu, bez koje nažalost ne može na ples. Cipelicu može pronaći i  smije joj  obuti  samo njen princ!“

Sad kad su ruke već stare, naborane i drhtave, jedva drže pletivo kojim plete svojim unucima razne sitnice kojim ih uveseljava a sebe čini korisnom,  istovremeno gleda u tv ekran i sanjareći se vraća u prošlost. U davne dane dok je bila samo zaigrano dijete, neopterećeno svim ovim sadašnjim brigama. I tada je sanjala o plesu. Rođena u siromašnoj obitelji,  preživljavala je doslovno bez kruha, nije bilo spomena o nikakvom plesu. Druge djevojčice su znale otići na školski ples, to im je bio čar djetinjstva, a ona djetinjstva nije ni imala. Brinula se o bolesnoj majci, potom, nakon njene smrti o ocu. Ubrzo je zasnovala svoju obitelj pa se brinula o djeci. Težak život, troje male djece, troje  starih ljudi, svekar i svekrva, otac,  bili su sav njen život. Ponekad ju je prijateljica znala, u ritmu muziku, uhvatiti oko struka i povesti je kroz kuću.  A ona ju je zbunjeno gledala, i sramežljivo se smiješeći izjavila „ Ja ne znam plesati“.
U onim rijetkim trenucima kad bi ona i muž bili skupa, u vrijeme njegovih posjeta sa dugogodišnjeg rada u Njemačkoj, često su znali biti na  svadbama rodbine i prijatelja. Sjedila bi uz stol, nogama ispod stola cupkala u ritmu muzike, žarko  priželjkujući da se okrene na onom podiju na kojem su svi izgledali poput bića iz bajke. Uživala je u tonovima valcera, tanga, pa čak i polke. Navečer, u krevetu, kad bi mrak donio jedan drugi svijet, ona bi sanjarila o plesnom podiju,  a na podiju, ona, vrsna plesačica.
Dok su djeca bila mala nemoguće je bilo misliti o bilo čemu osim o njima. O njihovom školovanju, o njihovom odgoju, o kulturi ponašanja. Ponosila se svojom djecom i trudom uloženim u njihov odgoj. Znala je da kao majka nije promašila poziv i da je u potpunosti ispunila zadatak. No unatoč punom srcu, i obilju radosti u duši,  još uvijek je priželjkivala zaplesati. To joj je bio neostvareni san.
„Upisat ćemo te na tečaj plesa, majko“ rekla joj je jedina kćerka, koja je imala više razumijevanja za njene snove od sinova.
„Čim tata dođe doma  iz Njemačke, upisat ćete se oboje na ples, kako bi znali otplesati valcer na mojoj svadbi!“ Mjesecima je živjela od tog nadanja. Naučit ću plesati – veselila se u sebi. I ja ću znati onako bajkovito kretati se podijem prateći tonove glazbe, sanjarila je nadalje.
No povratak njenog supruga nije bio kako je očekivala. Dugogodišnji rad isrcpio je njegovo tijelo, oslabio ga, i pred njima je bila borba s bolešću. Dugogodišnja borba.  Ni jednog trenutka nije pomislila ništa drugo, osim kako pomoći suprugu da što prije opet bude živahan i snažan kako ga je ona pamtila prije nego li je strana zemlja isisala iz njega svu snagu.
„Kad ozdravim, zaplesat ćemo!“ govorio bi joj često u noćima dok mu  je masirala bolni vrat, noge koje ga nisu slušale, i nosila mu lijekove u krevet.
Nakon godina  mukotrpnog i teškog rada, odvojenosti od obitelji, uslijedile su godine borbe za život i zdravlje.  Konačan rezultat je bio donekle pozitivan, opet je postao pokretan, no u invalidskoj mirovini.   Sad je sva težina za odgoj djece, kućanstvo, i financije, sva obaveza pala na nju.  Nakon dvadesetsatnog radnog dana pala bi umorna u krevet, a ispod usnulih vjeđa promicala bi svjetla pozornica, plesnih podija  dok bi se u daljini čuli zvukovi muzičkog orkestra koji svira valcer.
„Upišite se na tečaj“ ponovila je kćerka, uskoro ću se udati. „Želim da moji roditelji budu najljepši plesači na mojoj svadbi!“
„Svakako, to smo odlučili već odavno,  samo moram obaviti još jedan liječnički pregled za sebe, pa nakon toga možemo plesati do mile volje“, odgovorila je .  Razmišljala je o tim riječima dok je gledala u liječnika koji joj je  upravo izrekao nemilosrdnu dijagnozu.  Bližio se kraj. Srce je izdavalo, već dugo nije funkcioniralo na najbolji način.
„Koliko?“ pitala je liječnika. „Koliko mislite da imam vremena?“
„Teško je to reći“ odgovorio je tiho liječnik. „Srce je čudna stvar, može tiho kucati, može burno udarati, lupati, može ga ubiti tuga, a može ga ubiti i malo jače veselje. Nitko još nije dokučio do kraja koliko srce može izdržati, i kada će doći kraj. Ali jedno je sigurno, nije snažno i svako malo veće uzbuđenje  može uzrokovati definitivan kraj.“
„Smijem li plesati?“ zapitala je liječnika.
„Bojim se da ne!“ To je napor koji ne bi odgovarao vašem srcu i mogao bi prouzrokovati trenutni kraj.
„Neće im to reći“, odlučila je. Cijeli život posvetila je njima, svojim najvećim ljubavima. Cijeli život je bila velika pozornica, a oni – njena obitelj, bili su plesači s kojima je otplesala sve plesove.
Večeras će,  baš kao i tijekom svih proteklih godina, nakon dana provedenog pletući, i čuvajući unuke, mislima  otputovati u čaroban svijet muzike i otplesati  još jedan valcer.

 www.hrvatskiglas-berlin.com