Kad jednom dođe vrijeme
da svatko od nas plati
za životne greške,
uvrede, dileme,
nesuglasice, mržnju,
raspravu,svadju,
izazvane probleme,
gdje ćes tada biti?
Hoćeš li i tad
ovako bahato
dignuti glavu,
stisnuti usta nijemo,
bez odgovora samo
blijedo gledati
i nikad, baš nikad
od zločestoće svoje odustati?
Zar ne vidiš
kud to sve vodi?
Bijes ti je obuzeo dušu.
Srce ti zauzdalo
jaram ljutnje,
a dugo već osjetiš
kako na putu
kojim gaziš
vode te neke
neodređene slutnje.
Znaš da svatko od nas
prije ili kasnije
bude nagrađen
prema svojim djelima
ili plaćen prema nedjelima
koja je kroz život počinio!
Zar te nije onda strah
da te Bog
zbog tvoje hladnoće
od sebe odavno vec odbacio?
Ti nemas samilosti,
ni osjećaja u srcu,
i dusa je vec odavno
odlutala negdje putem
trazeci Svjetlo
koje je godinama već
utrnulo svoj sjaj.
A ti čeznes, patiš
da te netko bar
uzme u zagrljaj.
Da pokaže ti
toplinom svojom
da ipak si ljudsko biće.
Na kraju žvotnog puta
pitaš sam sebe;
da li zaslužujes
osmijeh,dodir, zagrljaj
ili s prijateljem starim popiti piće?
A umjesto ispunjenih očekivanja
u nekom kutu sjest ćeš.
sam, nevoljan, tužan
samo svojim vlastitim
Zlom oboružan.
I nigdje nikog biti neće
da Osmijeh ti uputi
jer i ti na svom životnom putu
osmijehe nisi dijelio
koliko god te tko
za osmijeh ponekad molio.
Jednostavno si stopalo dignuo
zafrknuo nosom,
ni okom nisi trepnuo
samo bi hladnog pogleda
čovjeka ispred sebe zgazio.