Napetost i nesigurnost koju sam ipak, usprkos čvrstoći i hrabrosti osjećala prošli su.

Prvi dodir s javnošću uspješno je svladan, prijatelji, gosti, moji najbliži - oni koji me poznaju, kao i oni koji me do sad nisu upoznali ali su ipak došli, shvatili su što sam željela postići knjigom. Pružili su mi punu podršku, kakvu još nikad nisam doživjela i na tome im jedno veliko hvala.

http://www.youtube.com/watch?v=AW8sjrpnNb4

 

Hvala i mojim gostima, profesoru Marijanu Boršiću koji je tako lijepo ispričao svoj dio, i pročitao dijelove iz knjige i tri pjesme.

Hvala i gospodinu Željku Knapiću kojem nije lako istupiti i pričati o svemu što ga tišti, jer je i sam prošao težak križni put, i ne znam na kojoj je sad postaji, ili je došao negdje na kraj svoje teške patnje. No, svi mi, koji smo prošli sličnu situaciju teško da ćemo na kraju našeg križnog puta doživjeti Uskrsnuće, jer odgovorne osobe još uvijek "spavaju" i "ne čuju naše vapaje".

Moja draga prijateljica Ana Pokrivač, kojoj se divim zbog njezinih kvaliteta, njezine predivne duše i njezine hrabrosti, tako je lijepo održala govor da bih i sada najradije zaplakala kad se prisjetim njezinih riječi.

Iskrena zahvala i gdji Jasni Kovačević koja se zaista potrudila da u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović, gdje se održala promocija, sve prodje u najboljem redu i da ugođaj bude savršen.

Jos jednom se zahvaljujem i svima drugima Željki i Danu, našoj pjesnikinji Safiris, Mirjani, i svima drugima koji su osjetili želju i potrebu da dodju i da ovaj trenutak radosti i hrabrosti podijele sa mnom, kao i svim mojim prijateljima koji su i u dobru i u zlu bili uz mene, Jasna, njezin sin Ivan Antolić koji je pogodivši moje misli i želje načinio prekrasnu naslovnicu na knjizi, a koju smo tako vjerno preslikali na majice koje smo poklonili prisutnima.

Na početku promocije rekla sam par riječi o sebi, kako bi me svi bolje upoznali. Pa evo, jedan dio napisati ću i ovdje.....

Rođena sam u Zagrebu, u radničkoj obitelji, i od malena naučena poštenom životu. Vrlo mlada sam se udala i sa mužem se preselila u Njemačku, gdje smo neko vrijeme živjeli, a potom smo odlučili da se ja radi djece i njihovog školovanja trebam vratiti u domovinu, a suprug je ostao raditi u Njemačkoj.

Kako nikad nisam bila smirenog duha, već veoma poduzetna i ambiciozna, uz odgoj djece i kućanske poslove, tražila sam neprekidno nove poslove, a uz put sam se i neprekidno usavršavala i učila.

Volim učiti, i ništa mi nije teško, pa mi nakon rada u državnoj službi  nije bilo teško naučiti poslove oko vođenja pilane, gdje sam počela raditi.

Ubrzo sam radno mjesto komercijaliste zamijenila radnim mjestom direktora, a tvrtka koju sam vodila je svakim danom sve više rasla i napredovala, zapošljavajući 36 zaposlenih. Uvidjevši da su tvrtki potrebna sredstva za poboljšanje tehnologije kojom bi se povećao i proizvodni kapacitet, bez razmišljanja sam svu obiteljsku ušteđevinu uložila u poduzeće, čvrsto vjerujući da mi je to najbolji potez u životu.

Voljela sam, i još uvijek volim proizvodnju. Uživala sam gledajući kako se iz nezgrapne i neugledne sirovine, preradom proizvede predivan, kvalitetan i koristan proizvod. Bila sam ponosna majka, ponosna poduzetnica, smatrajući da sam na oba područja dala najbolje od sebe.

A onda, odjednom, poput kule od pijeska pod malo jačom olujom sve se počelo rušiti.

Nikad ne bih ni sanjala da jednog čovjeka mogu stići tolike nevolje i nepogode. U samo jednom jedinom trenutku više ništa nije bilo jednako i preda mnom se našlo niz nerješivih zadataka koji sigurno nisu spadali u poduzetništvo već u borbu za puko preživljavanje. O svemu ostalom i o uzrocima koji su izazvali borbu piše u knjizi.

Na sreću, rođeni sam borac, jer da nisam, sad bih bila samo uspomena u sjećanjima mojih najmilijih i ponekog prijatelja.

Gotovo sam sigurna da bi rijetko tko mogao proživjeti sve što sam ja proživjela i da bi rijetko tko našao snage za nove pothvate i poslove.

Snagu koju sam imala dala mi je moja obitelj, ljudi koji su u mene vjerovali, i činjenica da se nikad nisam osjećala sama.  Uvijek sam osjećala zaštitu Neba, jer svaki put kad bi se preda mnom našao nerješivi problem ili nepredviđena podvala za koju gotovo da i nije bilo izgleda da ju premostim, jednostavno sam zastala, razmislila i pronašla način kako problem riješiti.

Svi koji su pročitali knjigu, kažu da je to knjiga nade... Knjiga koja se pročita u jednom dahu, i ostavlja bez daha... kaže naša Mirjana.... a ja kažem da je to knjiga duhovnosti jer se kroz cijeli sadržaj isprepleću situacije kakve su proživjeli David, Samson, Prometej, Spartak, Ivan Krstitelj,  i mnoge druge povijesne i Biblijske ličnosti, a u svakoj situaciji snagu mi je dala samo moja vjera i putem kojim sam išla vodila me Božja ruka.

 

Puno sam očekivala od našeg pravosuđa. Gotovo sve nade sam položila u zakonitost postupka, i bila sam sigurna da kad cjelokupni spisi dođu pred Županijski sud da će se sve rasplesti i da ću ja konačno pronaći dugo iščekivani mir. Očekivala sam promptnu rekakciju Vrhovnog suda i Ministarstva pravosuđa, kao i Ministarstva unutarnjih poslova na krivotvorenje službene isprave kojom su nepovratno izgubljena radna mjesta, imovina, novac, zdravlje i uništene brojne ljudske sudbine.....Na žalost, prevarila sam se.

Sudovi jesu donijeli rješenja u moju korist, tj. u korist mog poduzeća, no niži sud nije ih proveo, dok Državno sudbeno vijeće nije pokrenulo postupak za ispitivanje odgovornosti predsjednika suda koji je odgovoran za sve opisano, takodjer i državni odvjetnik koji je o svemu tome obaviješten više od pet puta, podnescima na koje gotovo nikada ne stižu odgovori, tako da moj križni put traje već punih deset godina. Štoviše, čak i svoja vlastita rješenja Općinski sud  drži neprovedena.... iako su pravomoćna još od 2000 godine.....

Moja osobna arhiva, koju sam zbog zaštite sebe i svoje djece umnožila i ovjerila kod javnog bilježnika (što je iziskivalo ogromne dodatne troškove) i pohranila na sigurnom mjestu, veća je nego arhiva nekog odvjetničkog ureda, a gotovo sam sigurna da bih po broju povratnica mogla ući u Guinesovu knjigu rekorda.

Takodjer i dopisa koje sam slala Ministarstvima, Općinskom državnom odvjetništvu, Glavnom državnom odvjetniku gospodinu Bajiću, MUP-u, premijeru, predsjedniku Države, svima.... Troškove već odavno ne zbrajam....Nekad davno, ponudili su mi da snimim o svemu dokumentarni film.....

Tada sam još vjerovala u pravdu i pravosuđe pa sam odbila...

Sad sam sigurna da sve scene mog životnog filmskog scenarija ne bi stale niti u više od dvjesto serija nekakve sapunice, a sve što proživljavam iz tragedije je već prešlo u komediju, jer sam se čak i ja naučila smijati silnoj upornosti kojom institucije koje trebaju provoditi zakone pokušavaju zaštititi nezakonitosti predsjednika suda i svoj vlastiti interes.

Sama Tužba Europskom sudu u Strasburgu iziskivala je više od mjesec dana danonoćnog rada jer su na četrdeset stranica gusto pisanog teksta izložene samo činjenice na kojima se temelji povreda ljudskih prava utemeljenih na Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, i Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Uz tužbu, priloženo je i sedamsto stranica priloga, pravomoćnih sudskih rješenja prikupljenih kroz ovih deset godina. Njih oko dvjesto različitih. Ne zbrajam više troškove sudskih pristojbi, odvjetničke troškove ni takse, ne zbrajam više ni dane, mjesece, godine.....

Jednostavno se borim i puštam rijeci da teče.... da nosi svojim tokom.... jer na kraju svake rijeke je more......... a na kraju svakog mračnog tunela je svjetlo .....to sigurno znam.

Zašto o ovome pišem?

Pa zato, što gotovo svaki drugi komentar i svaki drugi čovjek u našoj zemlji proživljava slične situacije, i o njima se šuti. Zato, što je uvijek netko prvi nešto rekao, napisao, pokrenuo, istaknuo.... netko jednostavno mora biti prvi.

Knjiga govori o politici, ali nije politička. Knjiga govori o vjeri, ali nije duhovna, knjiga govori o kriminalu ali nija krimić. To je knjiga koja govori o sudbini koju svatko od nas može proživjeti.

Zašto Veronika Vere, mnogi su pitali....

Kao praktičnoj vjernici, kojoj vjera daje nadu i ulijeva potrebnu snagu, uvijek sam utjehu i riječi nade pronalazila u Bibliji. U njoj sam nalazila utjehu kad su me bezrazložno klevetali, ponižavali, potcjenjivali me, podmetali mi i izrugivali me. U Bibliji sam i tražila riječi koje bi me razveselile kada sam željela izraziti zahvalnost Bogu zbog problema koje sam uspjela prebroditi, i kad bih se nakon pada uspjela podignuti. Osjećala sam se poput osoba u srednjem vijeku koje su progonili zbog vjeroispovjesti, zbog njihovih uvjerenja, zbog različitog mišljenja, zbog toga jer su tvrdili da je zemlja okrugla..... Osjećala sam se samom i nezaštićenom. Neizmjerno tužnom i razočaranom.

Često sam sebe uspoređivala sa Hasanaginicom, naročito u trenutku kad sam zbog silnih podmetanja, lažnih SMS-ova; objeda, i financijskog kraha koje su uzrokovale svakodnevne svađe u obitelji napustila svoj dom, i neko vrijeme morala biti sama, bez svojeg najvećeg blaga - svoje djece. Po prvi put u životu shvatila sam da je Hasanaginica istinita i da je moguće da majci pukne srce, jer je moje srce pucalo od tuge.... otkazivalo je....Toliko se napunilo žalosti, da sva ta silna žalost u njega više nije mogla ni stati.

Nitko nije mogao shvatiti što se u stvari događa i nitko mi nije mogao pomoći, jer se više i nisam usudila tražiti pomoć od bilo koga. Svaki put, kad bih nekome ispričala istinu i predočila dokumentaciju sve se okretalo protiv mene jer su osobe kojima sam se obratila ili u svemu vidjeli svoj vlastiti interes ili nisu htjeli stati uz mene jer su ovi drugi bili naizgled jači i moćniji. Tijekom svih ovih godina obišla sam sve ljude na vlasti za koje sam mislila da mogu pomoći da se zakon provede. Jer samo to sam tražila, sve drugo sam mogla sama. Samo da sudac i predsjednik suda provede pravomoćna sudska rješenje, provede brisovno očitovanje banke, da Policija postupi po kaznenoj prijavi i utvrdi počinitelja krađe koji je javno u novinama, predstavljajući se lažnim imenom prodavao ukradene strojeve, a istovremeno protiv mene pisao brojne anonimne prijave koje su sa faksa Vlade RH proslijeđene u Općinsko državno odvjetništvo. No svi su šutjeli.... dok me pomoćnik načelnika Policije izbacio iz policijske postaje tvrdeći da "sam mu se popela na vrh glave". Naravno da nisam odustala, sama sam pokrenula nekoliko građanskih parnica u kojoj su pred sudom svi tuženi izjavili da jesu kupili ukradene strojeve i vozila, od osobe koju sam prijavila, da je ta osoba uzela novac. Porezna uprava informirana je o tome da dotični nikada nije platio porez na dobit, porez na dodanu vrijednost, nije platio ništa, ni svoje vlastite dugove.... a kamo li obveze..... ali iz nekog nejasnog razloga zaštićen je poput kakvog državnog dobra od kulturne vrijednosti.

Nikad nisam tražila ništa drugo, osim da se postupi po zakonu.

"Pravda je učinkovita samo ako je pravovremena...." tako kaže Europski sud u Strasburgu. Što mi vrijedi pravda kad počnem hodati uz pomoć štapa, a prethodno mi koljena krvare od prečestog padanja.... Nigdje nisam našla nikog tko bi imao petlje provesti zakonske odredbe u mom slučaju, ali za provedbu nezakonitosti, toga je bilo.... to nikog nije bilo strah...

Ministrica pravosuđa je bila obećala.... no ništa se nije promijenilo.... Predsjednik Mesić je obećao.....tako je rekao kad sam ga posjetila i predočila mu dokumentaciju.....ali ništa se nije dogodilo.... Predsjednik Ivo Josipović je obaviješten, njegov govor me i potaknuo da opet javno istupim u nadi da se ipak nešto promijenilo..... Premijerka Jadranka Kosor koja je istaknula da nema nedodirljivih....da se zakon mora provoditi....koja je uputila žene da ne budu Suzane nego hrabre i odvažne...

Iz Europe su mi odgovorili. Svima sam uputila dopise na engleskom i njemačkom jeziku i dobila odgovore u roku od deset dana. Na žalost, i udruge koje se deklariraju kao udruge za zaštitu ljudskih prava i borbu protiv korupcije nemaju petlje da se protiv korupcije i diskriminacije bore. Oni također žive "na državnim jaslama" i ne žele nigdje javno istupiti ili bilo koga zaštititi. Pravdaju se, da su oni tu jednostavno da bi oštećene i diskriminirane uputili koja su njihova zakonska prava, a to znam i sama.... Zakoni su svugdje dostupni....

Zato Veronika.... jer sam poput Veronike iz Biblije, iskoračila ispred ostalog svijeta, bez straha od kamenovanja, bičevanja, ili odmazde u bilo kom obliku, kao Veronika koje je iskoračila i pobrisala Isusu čelo dok je nosio križ.

Veronika pobjednica...nadam se... jer to je tumačenje ovog imena na latinskom jeziku... kažu ono što želiš to će ti se i ostvariti, a ja želim biti pobjednica i želim pobijediti... tj. ne tražim puno, samo provedbu pravomoćnih sudskih rješenja koji stoje na stolu predsjednika suda već punih deset godina. Čak je i žalbe koje su trebale biti na Županijskom sudu prije pet godina zadržao kod sebe i niti jedna se ne rješava, sve su u ladici....u tih deset godina toliko se toga zbilo da više ne znam koje sudsko rješenje bi moglo nadoknaditi nastalu štetu

Vere - istina i pravda... životni moto koji slijedim.

Put istine, put pravde, put nade i vjere u dobro. Po tome imam ista načela kao i naš predsjednik Ivo Josipović, čiji je inauguracijski govor na početku moje knjige, koji mi se zahvalio na poklonjenoj knjizi i poželio mi sreću na promociji...... a sreća mi zaista treba... puno sreće.

Veronika Vere je i dvostruko W ili pobjeda - Wictory - koju se nadam izvojevati sa pravosudnim tijelima.

Duplo W je i simbol pod kojim sam rođena. Znak duple Vage, dvostruke pravde. U horoskopskom znaku Vage i u podznaku Vage.

Nada - kako se zovem nije više bila dovoljna za uspjeh, potrebna mi je pobjeda, istina i pravda - uz nadu to je dovoljno da uspijem.

Možemo li mi naći opravdanja za sebe ako se ne suprotstavimo kriminalu? Osim običnog kukavičluka? Kako ćemo jednog dana pogledati svojoj djeci u oči i priznati im da nismo poduzeli ništa, već smo se predali i prije bilo kakvog pokušaja da nešto promijenimo.

Svi smo mi dio kocke, koja kad se posloži čini jedinstvenu cjelinu, i ne bismo smjeli šutjeti kako je rekao predsjednik Josipović. Isto tako se iskreno nadamo, da niti naš predsjednik Josipović ni aktualni ministri neće šutjeti kad imaju saznanja za počinjenje kaznenih djela...

"Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu, koja ostvaruje bolje, pravednije društvo, društvo u kojem svaki građanin ima jednaka prava i jednaku šansu da se školuje, zaposli, zarađuje, toliko da od toga njegova ili njezina cijela obitelj može pristojno živjeti, pravo da ima državu koja poštuje i štiti ljudska i druga prava svih svojih građana........"

Na žalost, pravda i pravosuđe su zakazali, a dok mi "istjeramo mak na konac" ili dočekamo pravdu, tko zna u kojim poznim godinama ćemo već biti. Ako ju uopće i uspijemo dočekati, jer pravda je najpoželjnija u ovoj našoj državi. Toliko dugo ju nismo vidjeli i toliko ju željno iščekujemo da je u mislima svakog od nas drugačija, teško da bismo ju već i prepoznali, nakon toliko puno nepravde.

Ideja o ljudskim pravima ima svoje korijene u grčkoj filozofiji antike i u religiji. Svi ljudi su pred Bogom jednaki. U staroj grčkoj filozofiji, dakle prije više od 2000 godina, razvila se ideja o jednakosti svih ljudi, ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku.

Nepromjenjiva prirodna prava čovjeka su ŽIVOT, SLOBODA I PRIVATNO VLASNIŠTVO. Svrha svake države je da štiti ta prirodna ljudska prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena je i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine.

Ljudska prava i dostojanstvo čovjeka su nerazdvojivo povezani. Čovjek bez prava, ne može imati dostojanstva.

Dostojanstvo čovjeka je unutarnji i istodobno socijalni zahtjev za vrednovanjem i postovanjem koji pripadaju svakom čovjeku. Dostojanstvo pripada i nerođenom i mrtvom čovjeku. ako poštuje dostojanstvo čovjeka, država mora izostaviti sve što šteti tom dostojanstvu. Znači država mora stalno respektirati čovjeka kao osobu, ne smije od njega napraviti objekt koji stoji na raspolaganju za državno djelovanje i ne smije ga zloupotrijebiti kao sredstvo za postizanje cilja.

Borba za pravo i pravdu nije lak posao i izgleda kao borba s "vjetrenjačama" no sigurno je da ako se želi pomaknuti planina, mora se početi s "pomicanjem kamenčića".

Možda bi nadležna Vlast, rješavanjem ovog jedinstvenog slučaja u RH, koji će vjerovatno ući u povijest, zahvaljujući i između ostalog mojoj knjizi, početi pomicati planinu koja je balast na svim leđima građana ove zemlje.

Možda, ako pokažu dobru volju i trud da bar prouče o čemu se radi, i postupe po zakonu, možda uliju nadu hrvatskom narodu da pravda ipak pobjeđuje, da nade uvijek ima, i da nas ipak sve čeka jedna lijepa i svjetla budućnost, nakon što izađemo iz ove tame u kojoj već tako dugo živimo.

P.S. Knjigu nisam napisala radi slave, niti ovaj članak pišem radi reklame. Dvadeset članova Magicusa koji knjigu žele, dobiti će je besplatno.

Knjigu nisam niti napisala da me bilo tko sažalijeva ili osuđuje. Već odavno sam "polizala šape" i "preboljela sve rane" i već sam odavno kao čovjek sama izgradila svoj životni tron na kojem se nalazim. Knjigu sam napisala iz razloga jer svjedoči o istini, pravdi i vjeri i potvrdjuje da čovjek koji ima vjeru i nadu ima dovoljno snage da može i premjestiti brda.

Hvala svima koji su bili uz mene i podržali me!