Djurdja je bila  nježna, otvorena i simpatična žena, iznad svega vrijedna i veoma ambiciozna. Voljela je svoju domovinu, svoju obitelj, i svoj posao najviše na svijetu i sve bi dala da uspije u svemu što započne, naročito u poslu koji radi srcem. Svaki zadatak prihvaćala  je s ljubavlju i velikim požrtvovanjem, kako za svoju obitelj tako i za prijatelje, poslovne partnere, suradnike, i ništa, baš ništa joj nije bilo teško učiniti za one koje cijeni i voli.

 

Težila je za  što više ostvarenja. Potekavši iz siromašne i bijedne sredine, iz krajnje neimaštine  znala je da samo radom i trudom može uspjeti ostvariti sve ono što je oduvijek željela. Osobno i materijalno  ispunjenje tj. sreću u financijskom blagostanju ali isto tako i sreću u osobnom i privatnom životu.

 

Puno je truda uložila u poslove, puno toga je i stvorila svojim radom, iako joj nije bilo ni malo lako. Godinama je bila izložena mnogobrojnim pritiscima, žena, sama, uvijek vesela i nasmiješena;  izgledala je nezaštićeno, i mnogi su njezinu otvorenost tumačili kako kome odgovara. Netko je volio istaći da je sposobna, netko da je samo šarmantna i da šarmom postiže uspjehe u poslovima koje sklapa, poneki su je nazivali i nekim drugim, ne baš uhu ugodnim nazivima, a rijetki su je smatrali i naivnom i glupom, pa su pokušali tu njezinu navodnu glupost iskoristiti u svoju korist.

 

Najčešće bi na koncu izvukli kraći kraj, jer upravo je tu činjenicu – da su je krivo procijenili Đurđa najbolje znala iskoristiti i kad bi se suprotna strana najmanje nadala, ona je našla rješenje kojim je dokazala onoj drugoj strani da je ona ipak i poštena i mudra, a također i sposobna, dok je druga strana najčešće ostala poražena i posramljena.

 

Kroz godine poslovanja i kretanja u društvu i imućnih, i onih koji su navikli „dobiti sve“  susretala se često sa onima koji su nerado prihvaćali činjenicu da ih je odbila u nekim njihovim nastojanjima, veći dio tih osoba nakon što bi shvatili da se njihove nade ne mogu realizirati, ostali bi  trajni prijatelji u njenom životu i vrlo kvalitetni suradnici, a samo poneki bi se pretvorili u ljutog, osvetoljubivog neprijatelja, želeći ju poniziti i omalovažiti kako bi dokazali da ih  ipak nikako nije smjela odbiti jer to smeta njihovom egu.

 

To je Đurđu jako žalostilo, ali je ipak nije zaustavilo na njenom putu. Uporno je visoko i ponosno držala glavu smatrajući „da se za dobrim konjem diže prašina“, i „da nije važno što kaže nego tko kaže“ i nije se previše obazirala na zločestoću oko sebe, iskreno vjerujući da će oni koji laju i lažu utopiti se u vlastitom kalu i blatu.

 

Nakon godina plodnog  rada  mislila je da je ipak postigla satisfakciju za patnju koju su joj priuštile te osobe koje je iz nekog razloga udaljila iz svog života, jer je upoznala poznatog i ozbiljnog biznismena iz inozemstva s kojim je planirala ostvariti sve svoje poslovne  planove i želje. 

 

Mislila je da je nakon toliko godina kvalitetnog i marljivog rada došlo vrijeme da ubire i plodove svog rada, iskustva i znanja i da je osoba koju je upoznala upravo ona koju je nakon toliko godina nesebičnog i požrtvovanog rada „zaslužila“ u svom životu i s kojom će zahvaljujući obostranom iskustvu, znanju i kvalitetama  ubrzo ostvariti veliki uspjeh.

 

Nije žalila ni vrijeme ni trud da se dokaže, iako je već iza nje priličan broj odrađenih projekata i planova, i nije neka anonimna individua već osoba koja ima svoj „ja“ i svoj status.

 

Pri prijedlogu za zajedničku suradnju unaprijed je odlučila da neće dozvoliti budućem partneru da sam ulaže novac, već je čvrsto odlučila da će dokazati da ne samo da je sposobna i poduzetna,  već i financijski neovisna i da u svemu može parirati.

 

Kad je pao dogovor za sklapanje ugovora, bez predumišljanja je odlučila ponuditi radove i materijal u samo pola cijene, kako bi dokazala budućem poslovnom partneru da ima ozbiljne namjere i da iza nje stoji rad, red, kvaliteta, iskustvo i materijalna sigurnost.

 

Nakon sklapanja ugovora marljivo je  krenula  na  posao. Odmah je sve stavila na ime svog partnera kako ni malo sumnje ne bi bilo u njenu iskrenost i poštenje.

 

Ubrzo se ugledao i rezultat njenog rada. Nije bilježila dane provedene na poslu, niti jutra u kojima se dizala u 5 ujutro kako bi već u pola sedam bila sa radnicima na gradilištu iako je bila zima a često je padala i ledena kiša dok je  vjetar probijao skoro do kosti. Nije bilježila ni brojne naplate cestarine, gorivo koje je trošila danima putujući do gradilišta, također ni telefonske razgovore koje je obavila, ni prijevozne troškove za nabavljanje materijala, kao i trčanje po materijal po nekad i po tri puta do grada i nazad.

 

Istovremeno je na gradilištu radio i bliski rodjak budućeg poslovnog partnera. Mislila je da su te obje osobe, osobe vrijedne poštovanja i osobe od povjerenja. Nesebično se zalagala da sve dogovoreno ispuni, kako bi svi bili zadovoljni. Poslovni partner kako bi uvidio sve njene kvalitete, a njegov bliski rođak dobio pravednu naknadu za njegov rad, koja je išla iz njezinog džepa, ne iz džepa poslovnog partnera:

 

Unaprijed je bila svjesna činjenice da se radi o visokom ulaganju. Partner je uložio 44.000 eur, ukupno sa svim planiranim troškovima, dok je ona uložila gotovo jednak iznos, ne računajući uloženi  rad i putovanja posljednjih mjeseci koliko je razmišljala o potencijalnoj suradnji i želji da poslovnu suradnju ostvari sa kvalitetnim partnerom.

 

Ubrzo je shvatila da  je u velikoj zabludi. Prvo je počelo sa ružnim pričama, potom sa predbacivanjima, a nakon toga sa direktnim optuživanjima. Predbacivalo se sve: od kašnjenja (nitko nije uzeo u obzir da je njihov rođak radio na gradilištu i da je bezbroj puta sabotirao rad i nije napravio ono za što je bio plaćen), predbacivao se i odabir ljudi koji su trebali odraditi poslove, predbacivala joj se iskrenost, a također i poštenje i korektnost.

 

Uzaludno je Đurđa otvoreno i jasno ukazivala na to da je ona sve svoje obveze ispunila, da je uložila novca koliko i njen poslovni partner, a da svoj rad i trud ne računa, iako je za tih nekoliko mjeseci mogla puno toga napraviti i puno zaraditi, da nije bilo praznog hoda koji je provela završavajući potpuno sama  proizvod koji su zajednički dogovorili, sve sa ciljem da partner shvati o kakvoj ozbiljnosti i kvaliteti  se ovdje radi.

 

Ukazivala je i na to da je  taj rođak bio vrlo često pod utjecajem alkohola, da je neredovno dolazio na posao, i da i kad je bio na poslu, zadatke koje je preuzeo na sebe nije obavio, a da je za sve bio korektno plaćen. I ne samo za rad, već i za putne troškove i gablec.  Kad je otkazala njegovu suradnju, i uzela druge ljude da završe posao koji je odavno trebao biti gotov, taj rođak je odnio sav alat i mašine.  tako da se daljnja dva dana nije moglo raditi. Na žalost, čini se da je učinio upravo ono što je taj „potencijalni poslovni partner“ želio da napravi – da spriječi da se rokovi ispune na vrijeme kako bi imao opravdan razlog prekinuti svaku komunikaciju i suradnju. Nije se trebao brinuti zbog prekida suradnje jer je cijeli projekt bio na njegovo ime, i za njega nije bilo nikakvog rizika.

 

Nakon brojnih laži, izmišljotina i neumjesnih priča, Đurđa više nije mogla  slušati sva ta neumjesna predbacivanja, a naročito predbacivanje „da je krpala neke svoje rupe novcem tog poslovnog partnera“. To je bila kap u prepunoj čaši.

 

Nije više željela objašnjavati niti dokazivati se!  Koji je smisao dokazivanja nekom tko ne želi slušati, ili tko je od prvog trenutka imao unaprijed smišljeni scenarij i cilj koji je želio dostići, a da bi postigao željeno nije prezao niti od toga da toliko ružnih i neumjesnih riječi izgovori, da nekog povrijedi, zgazi, obezvrijedi i ponizi do krajnosti!

 

Na žalost, u toj tužnoj igri pridružili su se i oni koji su jedva dočekali da se potencijalna suradnja prekine, a nisu jadni ni znali da nije bilo šanse niti da do nje dođe. Da je sve bilo samo unaprijed dobro smišljeni plan.

 

Uzalud je Đurđa skupila sve uplate, sve dokumente, sve dokaze koje je željela pokazati odvjetnicima koji su zastupali i jednu i drugu stranu, uzalud je željela dokazati da se radi o neistinama, i da  je duboko povrijeđena. SVE JE BILO UZALUD, JER NIJE NITKO NIJE ŽELIO SLUŠATI, NIKOG TO NIJE ZANIMALO, JER NIJE  NIKOM BILO BITNO.

 

Shvatila je Đurđa, da je samo bila predmet koji je poslužio svojoj svrsi. Iako se nikad nije smatrala glupom, dapače, uvijek su joj svi isticali kako je inteligentna, ovaj put je shvatila da je nadmudrena, i da joj inteligencija u ovakvim situacijama nije previše pomogla, zato jer NITKO NIJE ŽELIO PRIZNATI DA JE CAR GOL!  

 

Život ide dalje. Đurđin posao i trud nije se sastojao od suradnje niti s jednim poslovnim partnerom, već od njezinog iskustva i znanja, i odavno već udarenih poslovnih temelja. Njen posao se nastavio uz mnogo više uspjeha nego ranije, jer je ona i ovaj put zadatak privela kraju i napravila sve planirano kao i mnogo puta do sad.

Nižu se materijalni i osobni uspjesi, a normalno da uporedo s tim se povećava i unutarnje zadovoljstvo. Samo se još  tu i tamo prisjeti  šarma i slatkorječivosti „nesuđenog poslovnog partnera“ i kroz glavu joj prođu brojna izrečena obećanja.

 

No veoma brzo ju popusti osjećaj gorčine koji ima u sebi, jer zna isto tako što mu je napisala u poruci  kad su se posljednji put vidjeli: „NIKAD NEMOJ IZREĆI NIŠTA IZA ČEGA NE STOJIŠ, I NEMOJ DAVATI OBEĆANJA KOJA NE MOŽEŠ ISPUNITI!“ Te riječi su temelj na kojem počiva njen život, njen posao i njezini odnosi s ljudima!

 

A oni aktivisti koji su se potrudili naškoditi i „lajati na mjesec“?

 

Što je bilo s njima, pitate se?

 

Oni su se povukli u jazbinu, utonuli u zimski san, primirili se, s čvrstim uvjerenjem kako su postigli cilj, i osujetili sve dobro što je trebalo biti učinjeno.

 

Neće ih Đurđa  još razočarati, nek žive u svom uvjerenju!

 

No zahvaljujući jednoj presudi koja je danas pristigla iz Europskog suda za ljudska prava iz Strasburga, lako bi se moglo dogoditi da lajavci  veoma brzo peru podove u trenutno najvećem okupljalištu hrvatske elite – Remetincu!