Da su vremena teška, to svi već znamo. Gotovo svakodnevno suočavamo se sa vrlo velikim brigama oko neplaćenih poslova, nezaposlenosti, školovanja djece, preživljavanja, i ono što je svakako najteže  a to je bolest. Jer zdrav čovjek lakše prebrodi i sve ove nabrojane teškoće, no bolestan ima samo jednu brigu – kako ozdraviti.

Koliko u svim poteškoćama negativno razmišljanje odmaže, a pozitivno pomaže?

Da li nas se može nagovoriti na to da promijenimo svoje stavove i živimo razmišljajući na jedan optimističan način ili baš sve pred nama gledamo crno?

Nedavno mi  je jedna mlada cura, izuzetno inteligentna, kao učenica i studentica – odlikašica u svemu, a sada stručnjak  - prof. socijalne pedagogije rekla jednu zaista crnu izjavu; „Poslala sam sedamdeset i više molbi za posao, i ni na jednu nisam dobila čak niti odgovor, a kamo li odbijenicu! Neću više niti slati molbe jer unaprijed već znam da je uzalud i da posao neću dobiti!“ 

Ovakav stav je  apsolutno neprihvatljiv. Radeći nešto sa razmišljanjem kako to što radimo neće uspjeti, unaprijed je osuđeno na propast i neuspjeh jer je dokazano da negativne misli privlače negativno i loše i ne može se niti očekivati da će nam se iznenada dogoditi nešto lijepo i ugodno kad iz svake situacije očekujemo negativan rezultat.

„Gle, za početak promijeni stav, može?“ rekla sam joj. „Nećeš više tako razmišljati, već ćeš već prilikom slanja molbe razmišljati o tome kako će te sigurno primiti na posao!“

I sama sam znala da je ova izjava prilično neuvjerljiva jer ako pogledamo statistiku nezaposlenih prof. socijalne pedagogije koje zbog nekih čudnih zakonskih propisa gotovo nitko ne treba u institucijama za koje su oni mislilili da su se školovali, vjerovati u čudo, tj. u zaposlenje bilo je ravno vjerovanju da Hrvatska sutra neće imati ni eura dugovanja.

No, ustrajala sam u svojim uvjeravanjima, i gle čuda. Nakon prve slijedeće poslane molbe odmah je pozvana na razgovor i primljena. Na određeno vrijeme doduše, ali imala je plaću, i to je bila velika stvar u usporedbi sa svim onim volonterima koji su bez naknade volontirali kako bi odradili pripravnički staž bez kojeg nisu mogli razmišljati o ozbiljnim i stalnim zaposlenjima.

Nekoliko dana kasnije, nakon što je s uzbuđenjem i radošću prihvatila radno mjesto defektologa u Školi za djecu sa posebnim potrebama, potekle su suze. Bilo je teško, gotovo neizdrživo, njoj mladoj djevojci, nenavikloj na tako jedan težak posao, raditi s čak troje djece sa posebnim potrebama istodobno. Jedan od dječaka neprekidno je povraćao. Došle smo do zaključka da to čini iz razloga jer ne prihvaća novu učiteljicu, a stara je otišla na bolovanje i on to nije ni malo jednostavno prihvatio. Njegovo povraćanje je  bio njegov način da odbije novu osobu u svom životu, a njoj se činilo da baš ništa što čini za tu djecu ne čini kako treba. A ni malo poticaja od nikog nije mogla očekivati, osim da sama sebi da snage.

„Ne mogu više, dat ću otkaz i biti ću doma!“ rekla je jedan dan, na rubu snaga i uz rijeke suza.

„Ajde, pogledaj sve to sa pozitivne strane!“ rekoh joj. „Zamisli  kako bi to izgledalo da volontiraš, ti ipak imaš plaću za razliku od tvojih kolega. Također se sjeti kako je to živjeti bez plaće, kao što si do sada živjela mjesecima i beznadno očekivala da dobiješ bilo kakav posao.  Ovo je ipak sreća,  to što imaš posao, i još k tome sa redovnom plaćom, zar ne?“

„Uostalom, pogledaj to sa jedne sasvim druge strane. Prati što se s tom djecom svakodnevno događa, i bilježi to, kao stručnjak u jednu bilježnicu, tako ćeš najlakše sama sebe usavršiti u svom poslu  a jednog dana možeš i napisati knjigu o odgoju djece sa posebnim potrebama. Možeš objavljivati svakodnevno članke na stručnim portalima, dijeliti savjete roditeljima koji imaju djecu sa sličnim tegobama, možeš napraviti čuda, upravo sada imaš priliku da napraviš što god želiš, jer rijetko tko ima mogućnost upravo na ovakav način steći iskustvo i znanje!“

Nasmiješila mi se, pogledala radosno, obrisala suze, i nikad više nije zaplakala.

Već slijedećeg dana utvrdila je da dječak koji povraća ima i svoju strast, sličice autobusa svih boja i vrsta. Cijelu večer printale smo mnoštvo slika, a ona mu je na poseban način, koji samo on razumije, sutradan rekla da svaki dan kad ne bude povraćao, za nagradu će dobiti po jednu sličicu autobusa koju on sam odabere. Iz početka se činilo kao da nema rezultata, a dan za danom sve više i više su se zbližili, dok na koncu nije počela ići s radošću i  nestrpljenjem na posao kako bi utvrdila koji napredak ju očekuje tog dana.

A sve je počelo sa pozitivnim razmišljanjem i vaganjem prednosti i nedostataka.