Ljubav počinje od zametka. Ili od njegovog nastajanja. Već i prije nego li je nastao plod, prvo je morala biti ljubav. Plod iz ljubavi nastaje.

Potom se u majčinom trbuhu, ispod srca punog ljubavi razvija dijete. Neprekidno raste, napreduje i jedva čeka da proviri na ovaj svijet.  Majka ga rađa s puno ljubavi, dok ga otac s puno ljubavi očekuje. Oboje ga s puno ljubavi odgajaju i brinu o njemu kako bi mogao samostalno živjeti.

Kad dođe vrijeme i kad dijete postane dovoljno zrelo, i samo poučeno kako se voli, prenosi ovo iskustvo dalje, i  ljubi. Zavoli dragu osobu i  krug počinje iz početka.

Ponekad ovaj krug baš i ne funkcionira savršeno pa se u ljubav uplete i netko treći. Tada od kruga nastane trokut. Trokut iako jednakokračan – što bi značilo da na svim stranicama ima podjednako ljubavi, često baš i ne funkcionira. Tj. funkcionira dok je svaki kut na jednakoj udaljenosti, no čim se malo približe, ili onaj drugi kut sazna za postojanje trećega tada nastane problem, a trokut se razvrgava i nastaje dužina tj. svi su na pristojnoj udaljenosti jedno od drugoga a između njih ravna crta ili tišina.  

Često onaj treći izgubi „kompas“ pa poželi pod svaku cijenu imati ono što mu ne pripada. Jer nije svaka ljubav vječna. Poneka je to tek mali izlet izvan onog kruga, poput pčele koja izleti iz košnice na susjednu livadu. Ali uvijek se vraća matičnom jatu bez obzira na to kako daleko odletjela.

Onaj koji  ne posustaje, već pod svaku cijenu želi dobiti predmet svojih želja današnjim jezikom zove se posesivac ili „bolesnik“. Ne preza od ničega i ne bira sredstva da dođe do  one ili onog koju želi. Spreman je na bilo koji način postići svoj cilj, i gotovo je siguran da kad isti postigne da je to upravo ono što želi. Nije mu važno što se ona druga strana „osjeća zarobljenom“ i „nesretnom“ jer je neprekidno pod pritiskom. To nije valjani način da se ljubav nastavi. No što je tu je. „Tko se vatrom igra, mora se i opeći.“ Zato često, nakon razvrgnuća trokuta iz igre ispadamo ranjenog srca, tužnog pogleda, i drhtavih ruku.

Neko vrijeme treba da rane zacijele.  Često puta, tada razmišljamo, što nam je sve to trebalo. Malo strasti,  samo trenutak zanesenosti i čitava jedna životna priča se ispreplete poput najbolje meksičke sapunice. A to se zove ipak ljubavna priča. Bez obzira koliko glumaca u njoj glumilo. Počinje sa duelom, nastavi sa trilogijom, a najčešće ostaje na kraju samo monolog. 

Jer svi glume. Niti jedan od sudionika ne može biti potpuno iskren, jer svaki put kad se pokuša reći istina, dolazi do pucanja trokuta. Neke stvari nisu tako jednostavne da bi se jednostavno mogle „pokrpati“.  

Na kraju, ostajemo sami, gledamo se u ogledalo. Iza nas sjene, svih likova iz trokuta a mi težimo samo za zatvorenim krugom.