Mora li biti specijalno nadaren, pismen ili samo imati trenutak inspiracije? S godinama sam shvatila da nije uvijek potrebna inspiracija, iako je najčešće nužna, no često se u raznim okolnostima mora pisati, htio ne htio, jer bez pisanja ne možeš naprijed. U pojedinim situacijama, naravno, jer pravi pisci, tj. književnici svojim pisanjem i nisu nešto specijalno profitirali posljednjih godina.
E sad, koji su kriteriji potrebni da bi pisac postao književnik?
Da li su svi pisci književnici, jer po tome bi značilo da svi koji pišu imaju mogućnost biti jednog dana i književnici. Gledajući pozamašnu literaturu koja je do sada proizašla iz mog uma, prilično inspirirana bezakonjem u našoj državi, tj. Tužbe, Žalbe, Prigovore, Podneske, i Tužbu Europskom sudu u Strasborg na čak 47 stranica, čini mi se ispunjavam sve uvjete da postanem pravi pisac.
Kroz godine prepiske sa hrvatskim sudovima, i sucima koji su imunitetom zaštićeni bolje od kune zlatice, i sa ostalim nadležnim institucijama svladala sam tehniku pisanja u potpunosti. Postala sam pismena, možda čak i previše pametna za moj pojam, jer svakodnevnim pisanjem zakonskih odredbi zakon ti toliko uđe u krv da umjesto svakodnevnih vijesti u dnevnom tisku pred očima ti počnu titrati članci. Članak ovaj z-a, članak onaj z-a, i tako unedogled....
Jer da bi se mogao nositi u korak sa pravosudnim sistemom moraš biti poprilično načitan, a istovremeno ti i štivo mora biti toliko zanimljivo da upamtiš i sve ono što je bilo prije, a naravno i novosti, jer zakoni se i mijenjaju, pa ono što si znao jučer, danas više nije aktualno, promijenilo se preko noći. Možda smo mi Hrvati i imali malo sreće u tome, jer ipak se vlast duže vrijeme zadržala, pa smo tu malo pošteđeni drastičnih promjena, jer što bi bilo kad bi se vladajući mijenjali svake četiri godine, a istovremeno bi se mijenjali i zakoni, jer svaka vlast mora imati nešto novo, samo svoje i jedinstveno.
Počelo je tako davnih 90-tih kad je izglasan Zakon o oprostu, pa Porezni zakon o oprostu..... tada smo još bili veliki kršćani, sve smo opraštali..... čak i grijehe privatizacije. Onda se umjesto privatizacije počelo malo više prihvatizirati pa su se i zakoni morali mijenjati. No zahvaljujuć i dobro poznatoj švicarskoj tehnologiji i siru koji inspirira tako su i Hrvati izumili Zakon s rupama.
Dobar, moram priznati, naročito za one koji su vješti poput miševa pa su se znali provući i kroz najmanju rupu. Super je bilo ako su pritom bili toliko vješti da nisu ostavljali tragove, ali ako je ostao trag, to je već znalo izazvati probleme. Jer tragovi uvijek vode do krivca a tome se nitko ne veseli.
No bilo kako bilo; poznavanje zakona u svakom slučaju vrijedi, ako ništa, onom tko se snalazi u rupama. Onim drugima, iz dosadašnje prakse i nije toliko vrijedio, jer poznavanje zakona samo je moglo izazvati još veći grč u želudcu i osjećaj koji tjera na povraćanje. Kad znaš da si u pravu, a to pravo je daleko poput najudaljenije planete. ...
Eto, tako, učeći i svladavajući pisanje zapletena u zakone, dođoh i do predsjednika suda.... jednog suda, nije važno kojeg, ali predsjednik je predsjednik. I još k tome sudac, čovjek s doživotnim imunitetom, koji ako želi može stranku primiti, ali ju može i odbiti, može ju saslušati, ali i ne mora, može joj odgovoriti usmeno, a može i pismeno ako to smatra shodnim.
Obraćajući se tako – predsjedniku jednog suda.... pitam ga....
„Dobili ste Zahtjev za izuzeće suca koji ureduje u predmetu, do danas niste odgovorili, a sudac i dalje postupa, što to znači?“
- „Mi nemam baš običaj odgovarati stranci na podneske, znate, odgovori predsjednik, a izuzeće, e pa znate, izuzeće sukladno zakonu, možete tražiti samo pod određenim okolnostima, npr. ako ste u rodbinskim vezama sa sucem....“
- Iako baš na prvu nisam shvaćala, zašto bi me smetalo da sam u rodbinskim vezama sa sucem, pitam; „znači, ako nisam u rodbinskim vezama, onda izuzeće teško da se može odobriti, iako zakon kaže i zbog drugih važnih razloga......“
- „Da, kaže predsjednik, samo, znate, teško je odrediti koji su to drugi važni razlozi ....“
- U redu, prihvatim ja miroljubivo njegovo objašnjenje, no usput sam morala priupitati „a što je s mojim ustavnim pravom, koje kaže da svaki građanin ima pravo podnositi predstavke svakoj javnoj instituciji, i na nju u zakonom ostavljenom roku dobiti odgovor (30 dana)...“
- „Mi na sudu vam nemamo običaj odgovarati..... „ kaže predsjednik, ali shvatila sam ja to i sama, jer na nekih stotinjak predstavki zadnjih 12 godina dobila sam svega četiri odgovora.
No, eto, predsjednik jednog suda bio je ipak prilično fin, čak dobar, i rekao je da ga nazovem u petak, jer će do tada zaključiti da li je sudac tog suda prekršio zakon, jer po njemu sve je u redu, iako mu je pred očima krivotvoreno rješenje, rješenje koje je sudac donio na ime stranke koja uopće nije stranka u postupku, i na koncu šećer – odgovor sa Županijskog suda da se kod njih ne vodi niti jedan od tri predmeta koji su zadnjih šest godina trebali biti proslijeđeni na odlučivanje o žalbi iz čega se dade zaključiti da su sve žalbe godinama kod suca na stolu ili u ladici????
Čekam strpljivo petak, da mi predsjednik da usmeni odgovor, unaprijed sigurna kakav će odgovor biti, i pitam se, onako uz put, je li tona spisa koju imam u arhivi i nekih petstotinjak povratnica, dovoljno za Guinessovu knjigu rekorda, ili se trebam zadovoljiti s tim, da sam onako okvirno gledajući, s tom tonom podnesaka, žalbi, tužbi, prigovora, već odavno ispunila kvotu od potrebne tri knjige koje trebam imati objavljene da bih ispunila uvjete za članstvo u Društvu književnika, a materija je, svi ćemo se složiti, daleko zahtjevnija i teža!
Nada Landeka
bglavac
irida
edin.kecanovic
