PITANJE?

 

Oduvijek sam se pitala

zbog čega mnogi vole ogovarati

i svima oko sebe pronalaziti manu

dok tuđu bol, nesreću i patnju

doživljavaju kao najukusniju hranu.

 

Tek, jedno rekla bih samo

nitko neće živjeti vječno.

Svi ćemo doći na kraj svog puta,

krenuti k Nebu lagano,

i oni pošteni,  i oni

koji žive grešno.

 

Pa što ako i vodim

svakodnevno

neke moje bitke

kad nitko nikad nije

začuo moje krike?

 

I koliko god u mom životu

bilo patnje, bola, suza il' plača

nikad nisam dozvolila nikom

da se problema mojih laća.

 

Oduvijek sam granicu znala

koju postaviti treba

a miješati se,

dozvolila sam

samo Bogu

i Anđelima s Neba.

 

I još mi nije jasno;

Ako nitko nije mogao

moj bol osjetiti,

niti mi je itko pomogao

umjesto mene teret nositi,

čemu predbacivanja?

 

Zar mi nije dovoljna

vlastita patnja?

 

I umjesto podmuklog smijeha

i zluradih misli

bolje bi bilo, kad bi se

svi mi ljudi, jednostavno

u topli zagrljaj stisli.

 

(Ovo sam jučer napisala, a nekako mi baš prikladno)