Prošlo je već deset punih godina od kada je ovaj svijet napustila moja draga, jedina, voljena i nikad prežaljena sestra. Žena koja je bila najdivnije biće na ovome svijetu, majka, supruga, radnica, žena koja nikad u životu nikog nije krivo pogledala niti je ikad ikome što ružno rekla. Samo se smijala.

Uvijek i svugdje, u svim situacijama njezino lice je bilo obasjano sjajem i ukrašeno velikim, čarobnim osmijehom.

Kada je iznenada završila u bolnici sa najtežom dijagnozom svi smo bili šokirani – ja naročito.

 Ona, žena koja se udala za ljubav svog života i iz te ljubavi rodila prekrasnu dječicu, koja je bila voljena, omiljena, draga, i koja ništa u životu nije željela osim da njezina obitelj ima mir i radost za kojom svi težimo, ona je bila osuđena na smrt. Stajala sam pokraj njezinog bolničkog kreveta, držeći ju za ruku, moleći Boga da se ipak predomisli i da ju još malo ostavi na ovome svijetu, među nama, među svima koji smo  je beskrajno voljeli i koje je voljela, moleći Boga da uzme mene umjesto nje. Mene, koja nisam imala tu ljubav koju je ona imala, koja je prošla puno toga ružnog u životu boreći se da preživi, koja i nisam bila toliko nevina i dobra kao ona jer sam uvijek tražila nešto drugačije u životu od onog što sam imala.

Bila sam duboko nesretna i tužna zbog nekih neostvarenih snova i sanja, i silno sam željela da ona živi.

Uvijek sam se pitala; „Zašto? Zašto baš ona koja je toliko neizmjerno sretna,  koja je živjela život bez šokova, bez stresova, bez napetosti, bez sudova, bez dokazivanja i bez silnih suludih borbi, koja je živjela običnim normalnim životom kakav svatko može samo sanjati?“

 Ona je bila sve ono što sam ja željela biti, a nisam mogla, jer mi je život namijenio jednu sasvim drugu ulogu. Bila sam vrijedna, hrabra, pametna, čvrsta, odlučna, ali daleko od savršenosti kakvu ju ona imala.

Jele smo iz istog tanjura, spavale u jednom krevetu, nakon što bi ona prerasla ja sam nosila njezinu garderobu, učila sam u školi iz njezinih knjiga koje je ona prethodno već prelistala, uvijek smo bile skupa i nerazdvojne. Uvijek sam se pitala, da nije možda Bog pogriješio kada je nju odabrao, a ja sam bila tako blizu, možda je ipak trebao odabrati mene.

Ona je otišla, a ja sam nastavila svoja traganja. U godinama poslije tražila sam uvijek ono što nemam i silan trud sam upotrijebila da to nešto i nađem, tj ostvarim. U tom traženju ponekad sam izgubila i samu sebe lutajući u pustoši i grmlju, nekim tamo opustjelim i zaraštenim stazama, često od trnja ne videći put ispred sebe. Moji dragi su strpljivo čekali da moje traženje prestane, da moje borbe završe,  i da se ja smirim.

Sada, godinama nakon toga, moja draga šogorica, susjeda koja živi prva vrata do mojih, teško je oboljela. Imale smo sličan život. Obje smo živjele same s djecom, dok su nam supružnici živjeli i radili vani, s razlikom što je  ona bila domaćica a ja svestrana poduzetnica. Ona je plela čarape, heklala stolnjake, obradjivala vrt, dočekivala i svoju i moju djecu koja su se vraćala iz škole, često je i mene znala dočekati kad bih došla s posla  sa vrućom pitom, kavom.  

Ona je meni ponekad znala zavidjeti na mojoj samostalnosti i financijskoj neovisnosti a ja sam zavidjela njoj na njenom miru koji je imala. Ona je uvijek bila savršena majka, žena koja u svakom trenutku stoji na raspolaganju svakom od svoje troje djece  za koje živi.

I ja sam bila, ali u tom majčinstvu nisam zaboravila i na sebe, i često puta sam i sebi znala udovoljiti. Ona to nikad nije činila, samo je živjela za druge, nikad za sebe. U svim godinama svog života nikad nije pomislila ni u jednom trenutku kako i njoj treba netko udovoljiti, uvijek je ona bila ta koja je ugadjala svima oko sebe.

Suprugu je prala noge kad bi došao kući s posla, što ja nisam nikad činila. Ona nikad nije riječ protuslovila, dok sam se ja često znala suprotstaviti svom ako sam smatrala da sam u pravu a što se prilično puno puta znalo dogoditi. Znala sam si često i kupiti razne sitnice kojima sam sebi ugađala, putovati, priuštiti si automobile, motore, odjeću, ručkove i zabave, ona sve to nije željela za sebe, samo za svoju djecu. Ona je bila samozatajna, tiha, požrtvovna, uvijek s krunicom u ruci, i molitvnom na usnama. Biblija je uvijek bila njezina najdraža literatura. Žena za uzor, rekli bi naši stari, jer ona je svoju ulogu žene i majke prihvatila u potpunosti nikad ne poželjevši da bude bilo što drugo osim toga, žena i majka.

Prošle godine, upravo u ovo vrijeme, na Pepelnicu, završila je u bolnici sa najtežom dijagnozom koja se može dogoditi, leukemija, prilično agresivna i teško izlječiv.  Prošla je teške i bolne terapije, presađivanje koštane srži, puno patnje, a sve bez jauka. Nije htjela biti na teret svojim dragima, svima nama koji smo bili oko nje. Jedino što je željela i voljela u rijetkim danima kada je bila kod kuće je bilo društvo. Voljela je razgovor i druženje i to smo joj s radošću priuštili. Svaki trenutak koji smo imali smo proveli s njom,  radujući se tim malim stvarima kojima se i ona raduje.

 Baš kao i moja sestra, ni jednom nije zajaukala u toj svojoj teškoj bolesti niti se požalila na sudbinu koju je doživjela. Rekla je; „Tako mora biti! Zna Bog zašto, samo su njemu poznati svi njegovi planovi i razlozi. Ako je dao da moram sve to podnijeti, dat će mi i snage sve izdržati. Bit će dobro!“

Čudesna je ta njena snaga kojom sve to živi. Nikad ni riječi prigovora, niti u situacijama kada nije dala glasa od sebe u kući, da se netko zbog nje ne bi zabrinuo,  jer uvijek su svi drugi bili ti koji nešto trebaju, koji su bili važniji, potrebitiji. Čudesna je njena vjera koju u sebi ima i koja joj ne da, ni sada, da se požali na bilo što.

Danas doktori ne znaju kojim putem će krenuti rasplet njezine bolesti. Na aparatima je, prilično je neizvjestan ishod, svi se molimo za to da ostane među nama, molimo se već danima da njezina hrabrost i snaga budu nagrađeni, da njezina dobrota i strpljivost iskazana kroz život bude nagrađena.

A ja se pitam;“ Bože, da nisi zakucao na kriva vrata?“

 Ona je ta koja je uvijek strpljivo sve činila, uvijek sve s vjerom prihvaćala, uvijek sve činila s ljubavlju za svoje bližnje, koja je bezglasno trpjela cijeli život sve što joj je određeno.

Ja sam ta koja je uvijek težila za promjenama. Iako nikad nikom nisam učinila zlo, niti kome zavidila, nisam bila tako požrtvovna ni tako dobra kao ona. Često sam  u svojim brojnim bitkama možda nenamjerno nekog povrijedila, možda i uvrijedila, ali sam se uvijek borila s ciljem da uspijem u svojim nekim višim ciljevima.

Njezin cilj je bio samo jedan. Da bude savršena majka i savršena supruga. I  to je i bila.

Ona voli život, želi živjeti, molim te ispuni joj njezinu želju i daj joj snage da se izbori sa najtežim zadatkom koji je pred njom.

Neka pobijedi jedinu bitku u kojoj mora sudjelovati kao borac.

Možda si ipak treba pokucati na moja vrata, ja sam navikla na bitke, ona samo na služenje!