S namjerom da se u Hrvatskoj uklone zmije otrovnice koje su se previše namnožile i postale stalna opasnost za ljudsko zdravlje, Ministarstvo poljodjelstva u Beču početkom 20. stoljeća donijelo je odluku o unošenju mungosa na otok Mljet. Uneseno je 11 životinja, sedam mužjaka i četiri ženke koje pripadaju vrsti sivi ili mali indijski mungos (Herpestes javanicus auropunctatus), a dokazano su ponajbolji tamanitelji zmija otrovnica iz porodice cibetki. Sa smanjenjem broja zmija otrovnica, osobito poskoka, mungos je prešao na drukčiji način ishrane napadajući uz sitne glodavce još i plemenitu divljač.

Iako je na prvi pogled useljavanje mungosa na naše otoke izgledalo kao savršeno rješenje, ispostavilo se da su osobe  na čiji um je pala ova ideja bile u velikoj zabludi. Mungos je ogromna  nesreća za svako područje gdje je naseljen. Nisu smjeli biti pušteni na naša područja bez detaljno razrađene studije kojom bi se točno razradilo i proanaliziralo njihovo ponašanje na novom tlu, i unaprijed predvidjele sve posljedice.

 

Naime, mungosi kod nas nemaju prirodnih neprijatelja. U proteklih stotinjak godina življenja na hrvatskom tlu mungos se od spasonosnog tamanitelja zmija preobrazio u ljutog neprijatelja prirode.

Unesene (alohtone) vrste su vrste koje se ne pojavljuju u prirodno danom okolišu, nego su unesene slučajno ili namjerno posredstvom čovjeka. Posljedica takvog djelovanja je promjena okoliša koja često postane trajna a posljedice su nesagledive.

U Hrvatskoj i svijetu čest je problem invazivnih vrsta koje, kao što sama riječ kaže, vrše pravu invaziju na domaće, autohtone vrste i ponašaju se vrlo agresivno u za njih stranoj okolini.

 No, problemi nisu samo ekološke prirode, već sežu mnogo dalje.

Pitanje je kakve veze imaju mungosi sa politikom i kako su u nju dospjeli? Pa eto, devedesetih godina, dosjetilo se nekoliko ljudi koji nesebično vole Hrvatsku da bi trebalo svakako nešto poduzeti da ljute otrovnice koje su bile veliki neprijatelj hrvatskog naroda i često ga,  nenadano i čvrsto stezale oko vrata treba na bilo koji način uništiti. Zato su primjenili sistem useljavanja jače vrste koja se ne boji otrovnica i koja ih u kratkom roku može eliminirati. Narod je bio presretan. “Zmija” je bilo u sve manjem broju, omča oko vrata više nije bila tako zategnuta.

No, uzalud veselje jer je vrlo kratko trajalo. Tih nekoliko mungosa koji su se doselili iz Austrije, Kanade, Australije, toliko su ojačali i razmnožili se da se od njih gotovo i ne može disati. Da bi preživjeli na novom teritoriju, ovi primjerci useljenih mungosa gutali su sve što su našli pred sobom: - tvornice, nekretnine, polja, pšenicu, strojeve, novac, sve što je bilo jestivo i upotrebljivo. Hrvatski narod našao se na sto muka. Sve više više pokazatelja ukazivalo je na nastajanje opće krize – mungosi su bili svejedi a hrane nema dovoljno za sve. Oni što su trebali postati spasonosno rješenje sada su postali problem broj jedan – a u Hrvatskoj su zaštićena vrsta i nemaju prirodnog neprijatelja. 

Kako prepoznati mungose?

Imaju srednje dugačko tijelo s velikom okruglom glavom i malo jačim trbuhom što ukazuje na znak obilja i dobre uhranjenosti. Okrugle uši su im visoko postavljene na glavi što im je nužno potrebno radi lova – naime moraju biti na oprezu kako bi uvijek mogli izdaleka čuti eventualnog neprijatelja i odmah poduzeti sve mjere protiv njega. Ova vrsta mungosa, naseljena u Hrvatskoj nema repa. On je s godinama zakržljao zbog učestalog sjedenja na večerama, i uslijed dugotrajnih zasjedanja. Noge su im relativno slabo razvijene jer sve manje trče za plijenom, a imaju i osobne vozače pa ih i nemaju potrebe razvijati. Mnoge vrste umjesto krzna imaju taman preljev po tijelu i ostatku repa.što je znak dobre razvijenosti i zdravlja, kvalitetnog smještaja i vrhunske njege. Radi se o životinjama iznimne mudrosti, brzine i spretnosti, koje obilato koriste tijekom života. Prepoznatljiv znak  je umjetni osmijeh i ignoriranje drugih vrsta. Osmijeh im gotovo ne silazi s lica i znak su premoći nad ostalim vrstama.

Sva su im osjetila dobro razvijena, a osobito vid i njuh. Plijen nanjuše i na udaljenosti i do 400 km, i nije im problem proputovati kilometre kako bi ulovili žrtvu.  Hrane se svime što mogu svladati, Ponekad u lovu koriste jahte,  ferarije ili manje avione što im nije za zamjeriti jer nije uvijek jednostavno i lako pronaći ulov na tako prostranom teritoriju. Ponekad im se žrtva dugo opire a tada postaju izrazito ljuti I krvoločni. Tada su spremni upotrijebiti sva sredstva i snagu da žrtvu dotuku jer neprekidno žive po prirodnim načelima i pravu jačega.

Izrazito su reproduktivna vrsta i svoj podmladak su ugnijezdili na sva osvojena područja i vodeće položaje kako bi zaštitili zauzeti teritorij.

Zanimljivo je da mungosi u nedostatku slobodnog plijena često ulazi u tuđe vinograde i voćnjake pa čak I  kuće u kojima se trajno nastane i više ih nikad ne napuštaju.

Mungosi su se previše namnožili i poremetili su odnose među drugim vrstama, no nijedna metoda istrebljenja do danas nije urodila plodom..

U okolišu domaćina strana flora i fauna u pravilu je agresivnija nego domicilne vrste, počinje dominirati prostorom i time ugrožavati bioraznolikost. Jednom kada se prekine prirodni biološki lanac posljedice su nepredvidive, nesagledive i praktički ireverzibilne.

Jednom rečenicom, mungos je velika nesreća za svako područje gdje je naseljen. Stručnjaci i poznavatelji karaktera i ponašanja ovih mungosa koji su useljeni devedesetih  zgražaju se nad činom ishitrenosti i velike ljudske zablude pri unošenju mungosa u najljepši biser – našu domovinu, bez prethodno razrađene studije.

Stoga, ubuduće veliki oprez pri  unošenju alohtonih vrsta koje nikad nisu živjele na našim

prostorima, jer za svaku pogrešku će nam priroda ispostaviti račun, u to možemo biti sigurni.