Svi mi prolazimo kroz život izuzetno teška razdoblja. Netko to zove zadaćom ili karmom, netko sudbinom, no činjenica je da baš nikome nije uvijek sve sjajno i da se život sastoji od uspona i padova. Većina proklinje svoju sudbinu i žale se da su „osuđeni na nesreću“, „rođeni pod nesretnom zvijezdom“, „nemaju sreće!“

Da li je zaista istina da se sudbina ne može mijenjati? Da li je istina da netko drugi određuje smjer našeg života ili mi sami upravljamo njime? U kojoj mjeri možemo utjecati na događaje u svom životu i na koji način ih možemo promijeniti, život učiniti boljim?

Kao prvo, tako da mijenjamo sebe. Da utječemo na sebe u svakom dijelu svog života i mijenjamo loše navike u dobre.

„Dobro se dobrim vraća“! „Što više daješ – više dobivaš“!

Dobroga naravno. Jer mnogi se žale da što više daju, više puta ispadnu budale. No vaga je čudesna naprava. S jedne strane može biti tisuću kg perja, dok se druge strane može biti tisuću kg lubenica. Količina nije ista, ali težina je.

Tako je i u životu, možemo tisuću puta davati, a samo jednom nešto dobiti zauzvrat, ali to što jedanput dobijemo kompenzacija je za sve one dobre stvari koje smo tisuću puta učinili.

Mnogi se žale na to da im život nikako ne uzvraća dobrim. Niti ljudi im ne uzvraćaju.

A kako onda protumačiti činjenicu da postoje mnogi nesretni ljudi koji čitav život teže k tome da imaju djecu, a brak im ipak ostaje neplodan. Zar nije sreća, i dar Božji to što vi imate djecu?

S druge strane, koliko puno ljudi pati zbog bolesti vlastitog djeteta, ili zbog vlastite bolesti, dok drugi istovremeno, zdravi i savršeno sposobni za sve oblike rada, fizičkog i umnog, pate zbog toga što nemaju uspjeha u životu, ne rade, ili im „ne pada s neba nešto dobro, što dugo vremena očekuju!“ A ne vide, da je tu, pokraj njih, njihova najveća sreća. Imaju svoju obitelj, zdravu djecu, bračnog druga s kojim mogu podijeliti sve dobro i loše. Imaju nekog tko ih može saslušati kad im je najteže. Na čijem ramenu mogu zaplakati. Pa i posvađati se ponekad, ako je to potrebno radi rasterećenja svoje duše.

No, kako je to, kad se nemaš s kim posvađati?  Kad nemaš na čijem ramenu zaplakati i nemaš se kome izjadati niti reći bol koju osjećaš. Kako je svima onima koji kroz ovaj život prolaze potpuno sami?

Mnogi imaju obilje materijalnog dobra, i čini im se da su uspjeli u životu. Može li se njihov uspjeh zaista nazvati uspjehom? Veći broj njih, imućnih, do kasno navečer ne vraća se svojim domovima.

Izgubili su nit koja ih je vezala sa obitelji i osjećaju da im ne pripadaju. Često puta bi najradije bili do kasnih noćnih sati u obližnjim kafićima, odmah u blizini doma, ali kući ne idu. Zato jer nemaju osjećaj da je to njihov dom. To je samo njihovo prebivalište, mjesto koje su napunili skupocjenim namještajem, kvalitetnom TV plazmom, stereo uređajima, perzijskim sagovima, umjetničkim slikama. A domu nedostaje duša.

Nedostaje osmijeh na kućnim vratima prilikom ulaska u kuću. Nedostaje toplina koja se osjeti i doživljava u onim siromašnim domovima koji su zadržali onaj stari tradicijski, obiteljski duh okupljanja za stolom i zajedničkim objedom.

Nedostaju nedjeljne šetnje po obližnjim parkovima, zajedničko gledanje crtića sa najmlađim članovima obitelji, kavica sa suprugom, međusobno masiranje leđa ili umornih članaka. Nedostaje razgovor.

Život nam je ispunio neki drugi smisao. Križamo slova u životnoj križaljci i popunjavamo puzzle.

Koliko nam još nedostaje novca da kupimo auto bolji od ovog sadašnjeg?

Koliko nam još nedostaje novca da namjestimo još jedan, tavanski ili neki drugi stan u svom domu. Ili da kupimo drugi stan ili kuću?

Koliko novca nam nedostaje da bi nam bilo dostatno za ovosezonsko skijanje, i na koji način možemo uštedjeti dovoljno novca da bismo mogli otići u neko mondeno ljetovalište na ljetovanje?

Zato jer tamo idu svi.  Trend je, da bi smo bili cijenjeni, družiti se sa onima koji slijede trendove, da se krećemo u okolini gdje se kreću i ostali uspješni ljudi, da želimo biti bogati i imati što više.

Često je to imati, zapravo nemati.

Onaj tko je siromašan zavidi bogatijem sloju društva na njegovim skupim automobilima, na skupocjenoj garderobi, lijepo uređenim domovima. Zavide im ponekad i na naočigled bezbrižnom odmoru, i lijepom životu.

Ovaj drugi sloj oduševljen je jednostavnošću i toplinom kojim odišu domovi siromašnijih ljudi. Često si biraju za prijatelje upravo ljude iz ovog sloja jer im najviše nedostaje toplina i obiteljska atmosfera. Preživljavanje i praćenje trenda osiromašuje nam život. Postajemo bogatiji, a zapravo smo svakim danom sve siromašniji.  Ponekad izgubimo i sami sebe na tom putu. Zaboravimo se smijati, veseliti se malim stvarima.

Vjera pomaže čovjeku da ona životna vaga uvijek bude podjednaka na obadvije strane. Pomaže da u pravom trenutku osjeti granicu između potrebe za zaradom zbog zadovoljavanja svakodnevnih potreba i natjecanja u prestižu.

Vjera nam pomaže da; prvo uvijek dobijemo satisfakciju za sva svoja dobra djela koja smo učinili na našem životnom putu, a s druge strane nam pomaže da sačuvamo onaj unutarnji mir, toliko prijeko potreban ljudima današnjice.

Nije stres uzrok zdravstvenih problema. Niti su problemi uzrok bolesti. Najveći problem i uzrok svih bolesti je nedostatak mira koji nam je prijeko potreban da bismo mogli odrađivati naše svakodnevne zadatke i postigli više. A mir možemo sačuvati samo ako imamo vjere.

Vjera nas potiče da zahvaljujući našim dobrim djelima, očuvanju karakternih vjernosti i međusobnom poštivanju, očekujemo dobro. Da vjerujemo u dobro. A ono u što vjerujemo „dat će nam se!“

Vjera pomiče brda. Vjera ozdravljuje! Vjera donosi uspjeh na svim područjima života, kako u poslovnom dijelu tako i u obiteljskom.

Ne donosi nam vjera dobro i uspjeh zbog toga što vjerujemo samo u Boga i slijepo se držimo toga. Kad bi samo tako bilo, onda bismo mogli činiti loše stvari, biti loši i iskvareni ljudi, i opet bismo očekivali da zbog svoje vjere u Boga doživljavamo samo dobre stvari. 

Vjera donosi i određene obveze.  Obveze se sastoje iz poštivanja karakternih vrijednosti, međusobno poštivanje ljudi oko nas, obitelji i rodbine. Međusobnog pomaganja. Podrške u teškim vremenima. Pružanje ruke onda kad nekog treba povesti, ili dati ruku da nas netko povede u trenucima kad nam je najteže.

Često se znamo buniti da nam je Bog okrenuo leđa. To nije točno. Bog nikad nikom nije okrenuo leđa. Bog je s nama u svkom trenutku našeg života, od rođenja pa do smrti, i nakon toga. Mi smo, svojim životnim pravilima, načinom života, i gubitkom samog sebe na životnom putu okrenuli leđa Bogu.

Često ga se sjetimo, ali ništa ne dajemo.

A ako ništa ne dajemo od sebe, pa čak ni svoju vjeru, kako onda da očekujemo nešto zauzvrat? 

Dobivamo li u trgovini nešto ako nismo platili?

Možemo li bilo što proizvesti i napraviti ako nismo uložili u materijal?

Tako je i sa Bogom. Za sve što očekujemo ili tražimo od Njega, moramo i dati, uložiti svoju dušu, svoj karakter, načela vjere, ljubav prema ljudima i ljubav prema Bogu. Tek tada možemo očekivati dobre stvari u svom životu.