Puno se govori o osmijehu. O tom lijepom ukrasu na čovječjem licu bez kojeg bi čovjek izgledao kao maskota, plastična lutka, beživotno biće. Nezamislivo mi je bez osmijeha izaći iz kuće, kao da sam gola.

 

Najviše me rastuži kad na ulici vidim ljude sa licem koje odaje svu ogorčenost, brige, bolesti, tugu. Promatrajući ljudska lica možete napisati čitavu povijest nečijeg života. Svaka bora na licu priča svoju priču, a uokvirena očima, sjajnim ili tužnim zavisno od stanja u kojem se pojedinac nalazi, pečat je cijeloj priči.

 

Najgore od svega je kad dođete u neku instituciju u kojoj se svakodnevno komunicira sa strankama, a na pultu osoba koja bi vas najradila zgazila. Uopće vas ne primjećuje, a ako vas već i primjeti to je toliko osorno da bi najradije u zemlju propali od stida, umjesto da propadne ona – osorna službenica.

 

Jednu večer, izmoždena od cjelodnevnih obveza, trčala sam u poštu u koju nisam stigla tijekom dana. Bilo je već poprilično kasno, nešto malo pred kraj radnog vremena i osjećala se nervoza u zraku. Službenica na blagajni bez imalo nervoze kucala je uplatnice u kompjuter, naplaćivala, sve sa osmijehom i ljubaznošću iako je pred njom bio još veoma dugačak red.

 

Nakon što je završila, upitah je: „gdje mogu poslati fax?“

 

„Na susjednom šalteru“, rekla je, opet uz osmijeh.

 

Gdja na susjednom šalteru ne diže glavu. Pozdravila sam ljubazno – ništa.

Kišem – ništa!

 

Kašljucam – ništa!

 

Ona uporno radi završni blagajnički izvještaj i ne mari za moje kašljucanje, uzdisanje, kihanje, cupkanje s noge na nogu.

 

Ni ne vidi me uopće.

 

Malo glasnije sam je zapitala: „Molim vas, mogu li poslati fax, hitno mi je!“

 

„Dođite sutra, veli mi osorno, kaj vam je sad važno jel šaljete danas ili sutra?“

„Pa normalno je da mi je važno“, rekoh,“Zašto bih dolazila sutra kad sada nema nikoga“.

Ljutito je pred mene bacila tiskanicu za popuniti a ja lijepo, smireno, ljubazno pitam:

„Recite mi molim vas što treba ovdje upisati? Iako sam dobro znala gdje što treba, a namjerno sam bila tako smirena kad sam vidjela kako je ona ljuta.

Kad sam popunila dvije tiskanice, stavila ih je u fax aparat i poslala fax.

Kaže, onako nervozno, ljuto, drsko – „pet kuna“.

Dam joj deset, i ona počne vraćati ostatak.

„Ne treba, rekoh, hvala, zadržite ostatak zbog svoje ljubaznosti!

Pogleda me onako iznenadjeno, širom otvorenih očiju, uopće ne očekujući takav moj postupak.

„Ali molim vas, rekoh, učinite nam svima jednu uslugu. Ako ste udati, razvedite se. Ako niste udati, nadjite si nekoga da niste tako mrzovoljni, ili ako ste umorni od posla, odite molim vas u penziju, ali nemojte na takav način postupati sa strankama. Za Boga miloga, nasmijte se bar ponekad, bar malo!“

Ljudi u pošti, njih preko trideset, svi su zapljeskali, a žena je stisnula usnice u tanku crtu, ne rekavši ni a.

Puno godina nakon toga, redovno svraćam u istu poštu, a dotična gdja s vrata već, čim me ugleda namjesti osmijeh na lice. Ali  lice više nije sa grčem. Očito je komentar bio učinkovit.

Ova gdja iz priče nije jedina. Na 60 % službeničkih mjesta nailazimo na mrzovoljne ljude. Na naše telefonske razgovore s druge strane javljaju nam se hladni glasovi. Na razne upite vrlo često ne dobijemo baš nikakav odgovor, a i takav, nikakav, bolji je od drskog i bezobraznog, hladnog kakav se najčešće doživi.