Živjeti u Hrvatskoj, odavno već znamo, nije ni malo lako!  Poslovati u Hrvatskoj kao privatni poduzetnik daleko je teže. Nedavno je jedan moj prijatelj rekao na kritiku jednog inozemnog suradnika: „Vidio bih njega da samo jedan dan posluje ovdje, pobjegao bi poput miša u najbližu rupu..... ni svjestan nije s kakvim se mi sve poteškoćama suočavamo i što sve moramo proći!“

Uspjeti u Hrvatskoj???? E o tome se već da raspravljati. Npr... ako želite obavijestiti novinare o svom radu, ili o svom postignuću nećete imati šanse dospjeti u gradsku rubriku ukoliko niste politički angažirani, ili ako nemate dobru vezu. Naročito ako se vaša tema dotiče nečega na što postoji zabrana objavljivanja od strane državnih struktura, jer, novine su dijelom u vlasništvu Države. I to mi je čak i jasno, naime, svatko čuva svoj teren pa tako i državne institucije strogom cenzorom objavljenog.

No, ukoliko napišete knjigu kao mlad i do tada nepoznat autor, vjerovatnost da za vas netko čuje jedan na prema 100.000.000,00, odnosno gotovo ne postoji takva mogućnost.  U dnevnim novinama i njihovim rubrikama za vašu knjigu neće biti mjesta, jer oni imaju svoju nakladničku kuću i vlastiti tisak i prostor u novinama je rezerviran za knjige tiskane u njihovoj režiji, a i ne vole baš nekakvu konkurenciju, kakva god ona bila.

Ukoliko niste neka poznata medijska ličnost nikog i neće previše zanimati što pišete, a broj slova ispred vašeg imena vam tu neće puno pomoći. Na žalost, do medijskog prosperiteta dolazi se na drugačiji način ne talentom, znanjem, ili kvalitetom napisanog teksta.

Što je onda činiti? Npr. imate sreće pa uspijete naći izdavača koji će vašu knjigu tiskati, i sad ju poželite prodati u knjižarama. Nemojte se prerano veseliti jer ako ste pomislili da je to moguće, morat ću vas razočarati. Naime,  prije nekoliko dana  gotovo sigurna u pozitivan ishod pregovora razgovarala sam sa vlasnicom privatne knjižare.

„Imam dvije knjige za prodaju pa bih htjela sa vama dogovoriti uvjete prodaje“, rekoh.

„Što vam pada na pamet, mi radimo samo sa velikima“, gdja je odgovorila i prije nego li sam sve rekla do kraja.

Navikla na takve komentare na koje se naročito uzbudim, upitah. „A tko su to veliki za vas?“

„Pa znate, veliki“, nije se dala zbuniti gdja.“ Vi ne možete prodavati knjige, to mora izdavač.“

„Pa u redu“, rehoh,“ izdavač želi sklopiti s vama ugovor“.

„Aha, a tko je izdavač, netko veliki?“ opet isto pitanje.

„Ne razumijem što vam to znači veliki, ali možete li mi pojasniti?“, pravila sam se glupa.

„Pa veliki su poznate nakladničke kuće koje su vodeće u Hrvatskoj. Samo sa njima radimo.“

Sad mi je već bilo jasnije. Na portalima sam u nekoliko navrata pročitala uvjete na koji način funkcioniraju velike nakladničke kuće u odnosu na mlade i nepoznate autore.

Ukoliko im se teskt učini prihvatljivim i financijski isplativim sklope ugovor  temeljem kojeg tiskaju knjigu ali se autor odriče financijske naknade ili ju dobije u vrlo malom iznosu. Ako želi da se za njega kao za autora čuje, mnogi pristaju na ovakove uvjete pretpostavljajući da će se preko velikih nakladničkih kuća ipak prije pročuti za njihov rad, a na kraju, većina pisaca piše iz ljubavi a ne zbog materijalnog interesa pa im je samo bitno da njihova knjiga dospije u knjižare, a očigledno je to samo moguće na ovakav način.  

„Ali što ako ja ne želim preko velikih nakladničkih kuća jer imam svoju vlastitu, što tad?“

„Pa gledajte, oni nama dovezu i po 1000 komada knjiga,“ neumorna je bila gdja. 

„U redu,“ rekoh, „i mi smo naše knjige tiskali u nekoliko tisuća primjeraka.“

„Mi vam ne možemo tu knjigu platiti, gdje bismo došli kad bismo ih plaćali“,  opet je gdja našla kontraargument.

„Znam“, rekoh, „dobro znam na koji način se knjige prodaju. Na komisionu prodaju, to nije nikakav problem i s tim se slažem“, nisam odustajala.

„A što ako vašu knjigu netko ukrade u knjižari?“  zatekla me pitanjem koje svakako nisam očekivala....

Nisam na njega znala odgovoriti....

Kad sam to prepričala prijateljici, nasmiješila sam se na njen odgovor.....;  „Pa za pretpostaviti je da je knjiga dobra.... ako ju je već netko poželio ukrasti...... „

Zaključak: Za uspjeh je potrebno biti velik i nedovoljno dobar da nas netko ne bi ukrao!