PUTOVANJA
piše: Nada Landeka

Kako je kratak ljudski život. Poput zvijezde, zasjaji malo u daljini, zatim postane bliži i sjajniji,  u usponu snage, onda nakon nekog vremena u opadanju snage počne tamniti i lagano udaljavati  dok potpuno ne nestane.
Neki ljudi  poput zvijezda koje kratko zasjaje na nebu pa brzo nestanu, isto tako kratko žive ali za sobom  ostave sjajan i dubok trag, a onda zauvijek odu. Takav trag ostavila je meni veoma draga osoba koja je prije nekoliko dana nažalost napustila ovaj svijet i otišla u onaj koji je ona najviše voljela.

Čvrsto vjerujem da je među Anđelima jer ne znam gdje bi drugdje bila osoba koja je samo molila i koje je do posljednjeg daha neizmjerno vjerovala, bez pitanja zašto i kako.
Često se ovih večeri, nakon molitve  Večernje krunice vratim sjećanjem u one dane kada smo obje bile prpošne i mlade. Iako je bila deset godina od mene starija čini mi se da nas nije razdvajao niti jedan dan. Obje smo se veoma mlade udale, a moja teorija je kad se nešto ubere zeleno, to zauvijek ostaje zeleno, tako smo i nas dvije naš mladi i djetinjasti duh zadržale u sebi jer nikada nismo odrasle.  Stoga je smijeh i zabava bio sastavni dio našeg života.

A imale smo se i čemu smijati. Ona majka troje djece, ja majka troje djece, kad bi jutrom pile kavu zajedno, uvijek je bilo na hrpi čak devetero djece. Šestero naših i troje iz susjedstva. Uvijek puna kuća i uvijek sve razdragano i veselo. Ni jedna riječ se nije mogla čuti oštra ili nervozna, samo smijeh.

Sjetim se i našeg upoznavanja, kad je na kratko moj tadašnji zaručnik, a sadašnji suprug došao iz Njemačke,  i obavijestio me da me želi upoznati sa rodbinom jer se bliži dan vjenčanja. Nisam ni svjesna bila u što se upuštam. Nepoznati svijet, nepoznati običaj, nešto sasvim drugo od onog u čemu sam ja odrasla, no nisam imala vremena za strah ili nelagodu jer smo veoma brzo doputovali, sve je bilo iznenada.

Stidljivo sam se upoznavala sa svim rođacima, susjedima, po nekima i po dva tri puta jer se nisam mogla prisjetiti od tolikog broja ljudi tko se sa mnom rukovao a tko me zafrkava, a voljeli su se zafrkavati. 

Moja jetrva (šogorica) pokušala me maksimalno zaštititi, ali običaj se nije smio izgubiti a njihov običaj je bio da se svaka „mlada“ pomalo i zeza.
No, nisam znala da je za njihove običaje moja haljinica nekih desetak centimetara prekratka.

Ujutro me jetrva iznenadila sa  pozivom u grad.
-Ajde, odaberi sebi neko platno, kako voliš da izgleda …rekla mi je.
-A što će mi? Što ću s njim? …nije mi bilo jasno zašto mi je to rekla, no ubrzo sam saznala.
-Sašit ću ti „preklapaču“.

Gledala sam u nju zbunjeno ne shvaćajući što mi to želi reći, jer mi je takva riječ bila sasvim nepoznata, a i ona je smijući se priznala da je to njezina riječ, koju je ona izmislila za potrebe njezine kreacije – suknje na preklop i to dužine čak do poda.

-To ti je …kaže  suknja u kojoj kad se sagneš, ili kad klekneš, nitko ništa ne može vidjeti, ni djelić nogu, jer je dovoljno dugačka. Ne moraš se brinuti kako ćeš sjesti. To sam ja izmislila jer me svekrva uvijek upozorala kako sjedim, i sad sam ti bez brige …opet će ona nasmijano.
Istog tog dana nas dvije smo kao dvije blizanke odjenule „preklapače“ i ponosno prošetale do klanice (štale). 

I ja sam bila sretna što mi je poklonila nešto, jer do tada baš i nisam često dobivala poklone, i tek godinama poslije smo se jedna drugoj smijale kako smo smiješne izgledale na fotografijama u tim njezinim kreacijama.

Uz nju sam i ja odrastala. Učila peći palačinke, pitu, naročito „slatku pitu“ za koju nisam mogla uopće zaključiti kome se to sviđa, ali uvijek se sve pojelo iako se cijela pita sastojala od tijesta prelivenog šećernim sirupom. Čim bi koja ispekla kolače, brže smo nosile onoj drugoj (stanovale smo ulaz do ulaza) kako bi prezentirale svoj uradak i dobile ocjenu.

Muževi su zajedno radili vani, pa smo zajedno iščekivali i sve blagdane. Znali smo sve svece u kalendaru, sve njemačke državne blagdane, i naše domaće, i neprekidno smo brojali dane. Često nismo znale da li bi se veselile ili plakale pri iščekivanju, jer kako su nam djeca rasla tako su nam i financijske potrebe bile veće, pa smo sve češće premašivale limit koji nam je bio na raspolaganju.

Kako nam je uvijek teško bilo objasniti u što smo potrošile novac uskakale smo jedna drugoj i privremeno posuđivale  novac „da bi smo ga pokazale“  dok se muževi opet vrate u Njemačku, jer smo do idućeg „pokazivanja“ imali vremena uštedjeti. I tome smo se, sad već s djecom, slatko i od srca smijali.

I period kad je zaratilo provele smo, kako drugačije, nego zajedno. Uredile smo jedan podrum u prostorije za dnevni boravak. Same smo snijele kauč, peć, dječji krevetić za najmlađe dijete, igračke, televizor, radio, sve potrebno i uredile smo sebi i djeci pravi mali stan. Did i baka nisu htjeli s nama u podrum, iako su za vrijeme uzbuna naređivali da se svi sklone, ali oni su uporno odbijali, a mi smo se u podrumu opet sa djecom igrali i smijali.
Neprekidno smo se smijali, kao da izvan tog našeg svijeta ništa više ne postoji, niti nas je previše zanimao drugi svijet osim našeg vlastitog.

Nismo se zamarali oko toga što rade naši susjedi ili neki drugi ljudi, nisu nas zanimale tuđe stvari, mi smo imale naše vrtove, našu djecu, naše ručne radove u kojima smo se neprekidno takmičile, i to nam je bilo više nego dovoljno.

Zadatak je bio od odlaska naših muževa do njihovog dolaska isheklati  stolnjake, izvesti goblene, isplesti nešto. Kako smo mi vješte bile u tim radovima, stalno smo se natjecale koja će više, brže i koja će naći ljepšu „mustru“.
Najljepše je bilo kad bismo te naše radove završili, oprali i uštirkane stavili pred sebe i divili im se. Znali smo satima hvaliti jedna drugu za urađeno, i to nam je bilo čisto dovoljno.

Neki dan, nakon njezina sprovoda, njezina djeca su sa suzama u očima nabrajali sve te događaje. O prelijepom djetinjstvu punom radosti i smijeha. O svim dogodovštinama koje smo svi zajedno i oni, i nas dvije, nikad odrasle, činile zajedno sa njima. Umrla je onako kako je i živjela, s osmijehom na licu…. I sada vjerujem da tamo gdje je nasmijava sigurno sve oko sebe, jer to je cijeli život radila..

A njezin suprug, sada nakon 30 godina rada u Njemačkoj, nakon 30 godina sanjanja o  tome kako će konačno živjeti pravi obiteljski život, i dalje sanja… ovaj put sa suzama u očima sanja njezino nasmijano lice. Želja mu se nije ispunila…
Cijeli život prošao im je u snovima!

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=19251