Osjećao sam od prvog dana taj čarobni osjećaj bliskosti koji je vladao između mojih roditelja. Iako oni još nisu znali da sam ja tu, i niti naslućivali nisu da bih mogao postojati, ja sam već tada sve osjetio.

Tata je mamu s ljubavlju, čim bi došao s posla, onako s vrata, nježno pogledao, a onda bi je stisnuo uz sebe i strasno poljubio.  Stisnuo bi tada na trenutak i mene, i ja sam već tada znao da sam plod njihove velike ljubavi.  Osjetilo se to svake sekunde, u svakom danu. Pričali, bi oni, onako uz ručak, kako žele bebu. Za to vrijeme ja sam se gurkao, nabacivao, zaletavao, nekad čak i trkom zabubao u unutarnju stijenku majčinog  trbuha da joj dam do znanja da sam tu, da ne trebaju više kovati neke buduće planove, ali bezuspješno. Oko mene je bilo pravo jezero, sa svih strana okružen sam bio vodom, i svaki moj pokušaj da malo jače zakucam bio je bezuspješan.  Bio sam jako mali, i morao sam još puno, puno jesti preko pupčane vrpce koja me, osim srcem, vezala s mojom majkom i u fizičkom dijelu, da bih narastao.

Uvečer, kad bismo legli u krevet, uživao sam osjetivši tatinu ruku preko maminog trbuha, koja je nesvjesno i mene zagrlila. Toliko mi je bilo udobno da  sam vrlo brzo zaspao sanjajući o tome kako sam se već rodio i kako me ta ista, tatina snažna ruka nježno ljulja na svojim rukama. Bio sam tako sretan zbog svog postojanja i želio sam tu sreću podijeliti s njima, ali nikako im nije palo na pamet da bi tako nešto bilo moguće.

Kako su dani prolazili, majci je bilo sve lošije. Teško se dizala ujutro, meni to naravno nije smetalo, ali sam bio tužan zbog nje, bila je jako umorna, nervozna, svadljiva, i svaki put kad bi ona bila loše volje i mene je nešto, onako lagano, piknulo oko srca.

Tog jutra, kad je shvatila da postojim, dugo je bila u kupaoni.  Naglo se podigla iz kreveta ne mogavši se suzdržati od  mučnine  jedva je stigla do kupaone. Kako sam već prije nekoliko dana čuo nju i tatu da razgovaraju o tome kako joj mjesečnica nije došla na vrijeme, i da se majka malo popunila u dojkama, shvatio sam da su već počeli razmišljati o ugodnom iznenađenju koje sam im pripremio.

Stavio sam palac u usta i smijuljio  se....  Nestrpljivo sam čekao reakciju......... Mama je to jutro bila sama kod kuće, uzela je par dana odmora jer joj je svaki dan bilo sve više zlo. Odlučila je iskoristiti  test za trudnoću koji je kupila neki dan, sumnjajući  zbog čega ima  te svakodnevne mučnine.  Srce mi je počelo lupati kao ludo....... sad će shvatiti, sad će znati..... sad će biti jako sretna...... Nisam se prevario. Vriskala je od uzbuđenja,  poskakivala po kupaonici. Nije više bila bitna ni mučnina, ni  umor koji ju je tako često svladavao, samo je milovala svojim nježnim rukama trbuh, a ja sam se stisnuo skroz uz stijenku, samo da bih osjetio toplinu njenih ruku.  Bože, kako smo bili sretni. A ona nije ni slutila da je njena sreća naša zajednička, i da ju ja osjećam gotovo jednakom snagom kao i ona.

Nije htjela zvati tatu na posao, odlučila je da će mu to reći kad dođe kući. Pripremila je lijepu večeru, obukla se jako lijepo, namirisala, napravila frizuru, sve je bilo onako kako treba, svečarski. Pa nije mala stvari povećati obitelj.. dobiti dijete.  Bio sam toliko ponosan da sam u tih nekoliko dana narastao  nekoliko centimetara, vjerovatno od ponosa.

Tata je također bio presretan. Ljubio je mamino lice, ruke, trbuh (opet je ljubio i mene) i ja sam se osjećao željen, toliko voljen, da bih najradije odmah počeo pjevati, samo da mi je ona gomila vode oko mene to dozvolila.

Mama je nakon nekog vremena dogovorila pregled kod svog liječnika i otišli smo k njemu. Bili smo gotovo prvi na redu. Mama je bezbrižno čekala u redu. Brzo je obavila pregled, međutim nalaze je čekala nešto duže.  Nakon što su sve trudnice već odavno otišle iz čekaonice, a ona još uvijek ostala čekajući, počela je osjećati zebnju. I mene je dotaknula neka hladnoća,  osjetio sam njezinu zabrinutost, a kucanje njenog srca stvorilo je takve velike valove u trbuhu da sam se osjećao kao u oceanu. Samo su me nosili s lijeva nadesno, jako sam se prestrašio.

Napokon je stigao doktor.

„Gdjo, žao mi je, morati ćete ostati u bolnici, radi se o rizičnoj trudnoći i bojimo se da ako ostanete kod kuće možete biti u opasnosti, i vi i život vašeg djeteta!“

Uh, ovo je bio šok!  Kakva opasnost, pa ja se osjećam savršeno. Mislim, osjećam se savršeno kad je moja majka sretna, ali sada, dok joj suze klize niz obraze i srce lupa kao ludo i ja sam jako prestrašen.

Smjestili su nas u sobu u prizemlju, sa još četiri gospođe koje su imale sličnih problema i koje su svim srcem željele roditi svoju bebu. Dvije od njih imale su u nogama igle, dobivale su stalnu terapiju da njihova  beba ne bi umrla, odnosno da ne bi došlo do pobačaja, dok je treća gospođa bila tužna jer je već rodila bebu koja je bila jako mala, imala je svega šesto grama i nije ju smjela držati na rukama već je bila u nekoj kutiji koju su zvali inkubator, navodno je to nešto slično kao mamin trbuh samo prikopčano na struju.

Sad je mama sve manje milovala trbuh a sve više ruke imala sklopljene. Molila se Bogu. Tad, u tom trenutku, nije mi bilo jasno zašto me ne mazi, i meni je bilo potrebno da osjetim da je sve u redu, i sve više i više me hvatala nervoza. Počeo sam žestoko udarati nogama, vrišteći da me puste van, da pokažem mami da sam dobro, da sam veseo, zdrav, zaigran, a nisam shvaćao da s tim što želim van u stvari mami pravim dodatni problem jer su joj morali dati i lijekove da mene spriječe da izađem prije vremena.

Gotovo sam umro od straha kad sam čuo kako se mama žali da ju strašno boli trbuh. Koji trbuh, nije ni imala trbuha koliko sam bio mali, no ona se sva savila od bola, a gospođe oko nje su komentirale da je mama u licu jako zelena i počele su vrištati. Dotrčao je liječnik, dvije medicinske sestre i mamu su zajedno s krevetom brzo otpremile u ordinaciju. Tu su joj najprije prikopčali pojas oko trbuha, koji me tako jako stegnuo da gotovo da i nisam mogao disati pa sam pobjegao skroz do kralježnice i stisnuo se tamo čekajući da opasnost prođe.  Čuo sam doktora kako je rekao da mora izmjeriti  da li mama ima slučajno trudove, a i otkucaje mog srca. Imao je bome što i izmjeriti, srce mi je lupalo 260 otkucaja u minuti, nisam nikako mogao doci k sebi od straha, a  i  neugodan je bio taj pojas koji su stvarno jako stegnuli oko maminog trbuha. I za nju sam brinuo jer osim bola koji je osjećala, mučile su je i brige za mene, bojala se da me ne izgubi, a ja sam umirao od straha da ne izgubim nju. Strah je bio obostran.

Baš kad sam mislio da su nevolje prošle i kad su skinuli pojas i komentirali da nisu zadovoljni mjerenjima, vidio sam kako mi se približava jedna velika igla..... Ups, skoro me zahvatila! Pobjegao sam daleko, daleko do stražnje stijenke trbuha, a mama se sva ukočila.

Osjetio sam to..... Shvatio sam da nešto nije u redu, i da su i liječnici, a i mama veoma zabrinuti.  Trajalo je to mučenje određeno vrijeme, mami je bilo sve lošije, osjećala je snažnu bol koju bih ja osjetio svaki put kad bi mama duboko uzdahnula. Jako sam se bojao za mamu, plakao bih ali mi glas nije izlazio...... pa sam od muke stavio palac u usta da bi mi bilo lakše izdržati.

Konačno je bilo gotovo. Vratili su mamu u sobu i naredili su joj da se više ne smije ustajati iz kreveta. Ona je bila sva iscrpljena, izmučena, bol koju je proživjela bila je veoma jaka i snažna, ali ljubav prema meni bila je snažnija. Izdržala je to moja mamica.

Dani koji su uslijedili bili su prepuni ljubavi a istovremeno i patnje. Mami je bilo teško, nije se smjela pomaknuti iz bolničkog kreveta, stalno su je mučili vađenjem krvi i raznim pretragama, bockali su je iglama gdje su god mogli, ali ona je imala samo jednu sliku pred sobom.  Moju sliku,  kako joj se smješkam, gugućem, kako ju gledam očima punim povjerenja i punim ljubavi.

Ta slika koju je već predočila u svojoj glavi dala joj je snage za sve tegobe koje su bile pred njom narednih tjedana....

Stavila je dlanove na trbuh lagano me milujući, tepala mi je, štitila me je od svih nepogoda koje su nas pritisle u posljednje vrijeme, a ja sam znao, bio sam sasvim siguran, da ja i mama, da mi zajedno to možemo. 

Nas osim pupčane vrpce veže i ogromna ljubav, a ljubav sve može!